– Volite li onu boju zelenog, s prelaska proleća u leto? Dodjite u Zaplanje –  gde god da pogledate, oči vam se ispune lepotom!

 

Opet sam fotografisala, ovoga puta više iz auta, lepotu mog rodnog Zaplanja. Isti predeli, iznova fotografisani, bar se meni čini, imaju neku posebnu čar, dok leto smenjuje proleće i ona jarka zelena dobija najlepše svoje tonove.

013

Motiv, već vidjen. Ali ne u ovom intenzitetu boja – najlepša tamnozelena, u sumrak. Fotografisano sinoć,iz perpektive kreveta na rasklapanje – šteta što su noći hladne, baš hladne, pa se ne može konačiti napolju.

020 025 019 027 029 030 034 035 038Prepodne je dušu dalo za fotografisanje – sunce mi je bilo iza ledja, pa na skoro svim fotografijama nema odsjaja niti mog lika u staklu. A pogled – božanstven.

068 069 092 096 103 094 104 107 111 113 115 119 131Dok sam izlazila iz auta da, sa vidikovca nazvanog Park prirode slikam Mali i Veliki Krčimir i Semče u daljini, pažnju mi je privukla gospodjica kornjača, u našem kraju zvana željka. Najpre je uvukla glavu i noge u svoju oklop, a kada je omirisala da nema opasnosti, pojavila se opet i nastavila svoj lagani hod ka drugoj strani puta. Juče su, tako, jednu zgazili.

Uh, bojim se da ne budem dosadna objavljivanjem slika istih predela u razna godišnja doba. A i nagomilah ih, u nameri da suvišne izbrišem, al mi se ne da. Meni baš ni jedna jedina nije suvišna. A vama?