—priča s predumišljajem i jasno odredjenim ciljem, da puca tačno u centar mete

Jednog jesenjeg dana , sličnog ko ovi koji nam leto prevode u zimu, umetnica s kosom boje konjaka rešila je da svoju bujnu grivu ostavi u frizerskom salonu . I da se kući koja već dugo nije njena ,vrati golog temena . Otkrivenog vrata. Blistavih očiju , s osmehom na licu.
Sigurno ću tako lakše moći da vidim i dišem, jer kad se nagnem , ne vidim ni levo ni desno, a vazduh mi nedostaje, kao da nosim masku. Sigurno ću tako moći da lakše sagledam ovaj trenutak koji predugo traje i muči me i izvlači svaki atom energije ka beskorisnom toku. Kad sanjaš da si odsekao kosu, kažu, to znači da ćeš skinuti neki teret koji te pritiska jako i ne da da se uspraviš.
Govorila je to sebi, naglas da upamti, da shvati i poveruje kako će već njeno prvo jutro bez kose biti i prelomnica preduge svakodnevice koju više ne može da podnese.
A kada se tog prvog jutra bez svoje čarobne kosa, koja je bila njen zaštitini znak, njen rezervoar energije i često maska pred svetom, prenula videvši svoje lice u staklu prozora, shvatila je – da je sve bilo uzalud i da je sve gore nego juče.
Sve ono što je mislila da će skinuti s ramena bilo je i dalje pred njom, ko na tanjiru. Samo još duže rastojanje izmedu problema i rešenja. Samo još veći znak pitanja umesto putokaza.
Žena koja je svoju kosu boje konjaka ostavila u frizerskom salonu, zaplakala je prvi put posle godina potiskivanja svojih suza, glasno . Nije je bilo briga da li je iko čuje i nije krila suze koje su tekle niz lice .
Dok joj kosa opet poraste i postane njen ukras ko pre, valjda će imati vremena dovoljno da se kaje. I da rešenje problema potraži tamo gde ga može i naći.