Ingrid Divković, intervju-SVAKO OD NAS BIRA SVOJE OKOVE I SVOJE SLOBODE

Ingrid je sve ono što nikada ne biste pretpostavili. I nikako nije ono što drugi očekuju da bude. Rođena Riječanka. Kažu, pozitivna i vedra. Po papiru: magistra kroatistike i filozofije. Po sudbini: pisac. Zaljubljena u život, u more, u pisanu riječ. Vječito s olovkom u rukama. Nemirna. Znatiželjna. Voli Sinatru i crno bijele fotografije. Obožava životinje, naročito pse. Po prirodi apolitična ali direktna. Sanjar i borac u isto vrijeme. Živi na otoku Tenerife, negdje usred Atlanskog oceana. Okružena morem i knjigama, sa svoje dvije ljubavi.

11885379_10206711507161870_8951796838937409144_nKada me ljudi (na Balkanu) pitaju šta radim u životu izbjegavam odgovoriti samo ‘Pišem.’ Jer, dobro znamo koje je mišljenje o ženama piscima. Sada im bez imalo ustručavanja odgovaram, ‘Rušim predrasude!’ Iskreno. Dosta mi je onih koji svojim skeptičnim kolutanjem očima ruše druge ljude. Trudim se da moj život, moja djela i moje riječi u potpunosti potvrđuju tu tezu, pa da im na njihovo prevrtanje očima odgovorim na svoj način – ljubavlju.

Meni su se ionako oduvijek rušile predrasude, ne ljudi.

Ovako o sebi priča (piše u svojim odgovorima za ovaj intervju) Ingrid Divković, devojka koja je iz rodne Rijeke otišla u lepi beli svet baš u trenutku kada je najviše zatalasala javnost, ne samo hrvatsku već bi se moglo reći čitavu balkansku, tekstovima na blogu koje redovno prenose mnogi portali i drugim izdanjem knjige „J..e li vas ego“, koja se vrlo brzo našla u vrhu najtraženijih knjiga u njenoj zemlji.

Ovaj intervju je dogovoren u trenutku dok se još smeštala u svoj novi dom, a onda je trebalo da njena knjiga proputuje sa mnom, nepročitana, skoro 2000 km (moje opravdanje za odugovlačenje) pre nego što sam joj poslala ova pitanja. Sve mi je maksimalno olakšala, samo me je stavila na teške muke- ne znam koju od prelepih fotografija da odbacim, pa ne zamerite ako ih je nauobičajeno mnogo za jedan intervju.

VERUJEM DA JE OVO MESTO IZABRALO MENE 

Koliki teret je sa sobom poneo neko ko je svoju zemlju napustio sa dva kofera i puno tuge i nade, pretpostavljam, svestan činjenice da je u toj svojoj zemlji već stekao ime i reputaciju ali jednako svestan i činjenice da oni, ime i ta reputacija, ne mogu da se jedu niti da se njima plaćaju računi?

Istina. Hrvatsku sam prije dva mjeseca napustila sa dva kofera. Ali nikako ne pune tuge. Naprotiv. Otišla sam sretna i zadovoljna. Knjiga je bila iza mene, I to vrlo uspješna. Znala sam da iza sebe ostavljam sve poznato i sigurno, a svjesna da me u ovoj fazi života više od ičega privlači nepoznato i nesigurno. Moram reći i to da svoju rodnu Rijeku nisam napustila zbog egzistencije, već zbog izazova i novog životnog iskustva. Moj partner i ja smo u Rijeci bili profesionalno ostvareni tako da to nije bio razlog našeg odlaska. Jednostavno, došlo je do intelektualnog i društvenog zasićenja. Trebao mi je odmak od okoline u kojoj sam živjela. Trebala mi je nova inspiracija.

11037275_10206711511601981_404817549001022503_n

Kako i zašto baš Kanarska ostrva? Možeš li posle ovog kratkog boravka reći sebi samoj da nisi pogrešila, ni zbog odlaska niti u izboru zemlje u kojoj ćeš nastaviti da živiš ili već razmišljaš o nekom sledećem potezu?

Ni sama ne znam kako ni zašto. Eto. Mjesto često puta odabere nas, a ne mi mjesto. Duboko vjerujem da je ovo mjesto zbog nekog višeg razloga odabralo mene. Da mi je itko ikada rekao da ću živjeti na Kanarskim otocima samo bi mu se ljubazno nasmiješila. No život piše priče kao nijednu knjigu. Danas, nakon dva mjeseca života na Tenerifima mogu reći da se ne kajem što sam se odselila. Ovdje je divno i nevjerojatno mi paše španjolski temperament i način života. Oduvijek sam stajala iza svakog svog postupka i za ničim ne žalim. Uostalom nisam na kraju svijeta. S obzirom da sam poslovno vezana za Hrvatsku, svakih par mjeseci ću posjećivati svoju rodnu Rijeku ali i Zagreb, te Beograd i Sarajevo, jer su svi moji profesionalni planovi vezani za Balkan.

Kako sada izgleda tvoj život, tvoj radni dan, da li su tvoje brige i tvoji planovi promenili, šta je sa prioritetima?

Mnogi su me kada sam otišla pitali hoću li nastaviti pisati. Nisam razumjela zašto me to pitaju. Iako je ovo neki drugi svijet, moj život nije mnogo drugačiji. Pisanje mi je i dalje na prvom mjestu.  Svoj radni dan planiram sama. Promijenio se jedino ambijent pa umjesto u sobi pred kompjuterom, pišem na plaži. Sve je puno usporenije i imam puno više vremena za rad na sebi. Planovi su ostali isti. Nova knjiga. I još neka iznenađenja vezana uz moj blog, a o kojima ćete saznati kada bude vrijeme za to.

SVAKI ODLAZAK JE UJEDNO I DOLAZAK SEBI SAMOM

Jednom si već, kažeš, odlazila daleko i vraćala se, drugim putem. Koliko se čovek promeni prilikom takvog povratka i koje najvažnije pouke izvuče iz odlazaka?

Ako sam nešto naučila iz svojih odlazaka to je da je svaki odlazak ujedno i dolazak samome sebi. Da, čovjek se mijenja, to je neosporno ali pitanje je želi li se čovjek mijenjati ili uvijek ostati isti i na istome. Ja sam oduvijek težila novim izazovima, bila sam i ostala netko koga ne drži mjesto, i to mi je postalo normalno. Mislim da će se moj život ubuduće odvijati na dvije ili možda i više adresa jer nekako imam osjećaj da se nikada neću moći usidriti u jednoj luci. To mijenjanje hrani moj nemirni duh

11095392_10206711520162195_5856126091656117534_n

U tom smislu, uz aluziju na naslov tvoje knjige J..e li vas ego, smem li da pitam kakav je odnos između vas dvoje posle ovog odlaska?

Odnos između mene i gospodina Ega je bolji nego ikada. Poštujemo se, susretnemo s vremena na vrijeme, no ne živimo pod istim krovom. Mislim da okolina u kojoj živim danas, pridonosi tome da ego ne igra glavnu ulogu, već da stoji po strani. Ovdje je mnogo manje taštine i konzumerističkog ja. Ljudi su puno opušteniji, nema stresa, nema zavisti i prepoznatljivog balkanskog zadiranja u tuđe živote. U ovakvoj okolini nemate potrebu biti glavna lola u selu.

LJUDI ĆE UVEK PRONAĆI KRIVCA ZA SVOJE OKOVE

Tvdiš da svako od nas sam bira svoje okove i svoje slobode. Jesi li pokušala da objasniš, nekome ko drugačije misli i ko veruje da mu je neko drugi nametnuo okove i ograničio mu slobodu, da ga ubediš u svoje mišljenje, ne zato da bi dokazala da si u pravu već najpre stoga da mu pomogneš u skidanju tih okova?

Da. Tvrdim da svatko od nas bira svoje okove i svoje slobode. I da se osloboditi možemo samo ako to želimo. Jer nisu lanci nikada u rukama drugih. U našim su rukama.

A objasniti drugome? Jesam li pokušala? O da. Itekako jesam. Na kraju svake takve priče/svakog objašnjenja izvukla sam isti zaključak. Ljudi će uvijek pronaći krivca za svoje okove. Nije bitno tko ni kako. Bitno je samo da je kriv netko drugi, a ne mi sami. Tako je lakše podnijeti zarobljenost. I ja sam godinama pronalazila krivce. Uvijek izvan sebe, nikada u sebi.

Svjesna sam da mnogi misle drugačije od mene i to ću uvijek poštovati, ali ću se istovremeno truditi razumjeti ih. Smatram da je danas u potpunosti izgubljeno razumijevanje za drugoga a to je ono što nam najviše treba. Mogu reći da mi baš to suosjećanje za drugoga danas daje najveću snagu.11828712_10206711508281898_2125901517111252817_nSvi znamo da je život  prekretak, mnogi ga žive uz slogan „iskoristi dan“, a opet- toliko ljudi je nesrećno. Šta misliš, koliko je galimatijas neželjenog u nekim životima- pogrešan izbor škole, fakulteta, posla, bračnog druga, grada, zemlje, stranke… uslovljen egom, koliko je tih pogrešnih poteza povučeno baš zbog ega? I uzme li se u obzir tvrdnja da ništa u životu nije slučajno, koliko smo zapravo zaista slobodni u povlačenju životnih poteza? Sa egom ili bez njega.

Mislim da je život dovoljno dug za one koji znaju što žele učiniti od njega.

To ironično ‘carpe diem’ često čujem baš od onih ljudi koji svoje dane takoreći bacaju u vjetar. No uvijek je lakše govoriti nego djelovati zar ne? Da. Mnogo ljudi je nesretno, nezadovoljno. Mislim da je to zbog toga jer smo previše opterećeni time kako izgledamo u očima drugih ljudi, nego kako izgledamo u svojim vlastitim očima. Teško da ćemo zadovoljivši sebe, zadovoljiti i druge ljude. To je vječni ambis. A pogrešni potezi? Ne gledam na njih kao nešto loše. Naprotiv. Pogrešni nas potezi često puta probude, uzdrmaju i time vrate na pravi put. S egom ili bez njega.

ZANIMAO ME UNUTARNJI MIR, NE POBEDE

U kom trenutku si osetila da ego više ne gospodari tobom i koliko je taj trenutak bio važan za tvoj život posle  pobede nad njim?

Čudno je to. Ne osjećam se kao da sam pobijedila ego. Pobjede me nikada nisu zanimale, zanimao me unutarnji mir kojeg sam teško ostvarivala sve dok mi je gospodin Ego dahtao nad vratom. Danas smo ravnopravni igrači. Svatko na svojoj strani terena.

11863247_10206711515642082_5054193993765464081_n

Šta se u tebi najvidljivije promenilo posle toga?

Promijenilo se sve.

Ponekad je u životu dovoljna jedna prava puzzla koja je u stanju promijeniti cijelu sliku.

11233996_10206711507481878_1337664284915332826_n

Važnost ljubavi u tom procesu? U životu? U svakom danu? U sudbini?

Ljubav je u tom procesu najbitnija.

Boli me kada vidim koliko mladi danas banaliziraju ljubav. Sve im je bitnije nego ljubav. Novac, moć, fizički izgled, društveni status. Ljubav je zadnja stvar na ljestvici vrijednosti. Tužno je to. Oduvijek sam vjerovala da je ljubav jedina sila koja može promijeniti ljude, na bolje. Ne titula, ne diploma ili bolji posao. Mnogi me uvjeravaju da je to suviše idealističko razmišljanje i da nema uporišta u stvarnom svijetu u kojemu živimo. Ne znam je li to do odgoja, karaktera ili čega drugog. Danas znam da je ljubav ta koja daje smisao mom životu. Ljubav, ne gomila fejsbuk lajkova, život na egzotičnim Kanarima ili rasprodana knjiga.

 LJUDI SU KNJIGU PREPOZNALI KAO SVOJU

Fizička udaljenost nije prepreka za „bliske kontakte“ duša, tvoje i tvojih čitalaca. Jeli se tu nešto promenilo, kakav je rejting tvoje knjige (sećam se onog snimka sa TV, među prvih pet), jesi li prisutna u medijima kao pre odlaska? Pišeš li još za portale?

Fizička mi udaljenost nikako nije prepreka. Čak napotiv. Nikada nisam imala intenzivniju komunikaciju sa čitateljima. Knjiga mi je ušla u top 5 knjiga beletristika ove godine, predstavljena je na HRT-u u emisiji ‘Dobro jutro kultura’, o njoj se redovito piše na najpopularnijem blogu o knjigama ‘Čitaj knjigu’ a zaživjela je i među čitateljima čak i toliko da sam ih poštom slala diljem Europe. Recenzije i kritike na knjigu su odlične. No najbitnija su mi mišljenja samih čitatelja. Ljudi su knjigu prepoznali kao svoju i to je najdivniji osjećaj od sviju.

Trenutno sam u fazi tiskanja nove naklade knjige, ali ne u vlatitoj nakladi već preko jedne od najboljih izdavačkih kuća na Balkanu. S obzirom da na dnevoj bazi dobijam jako puno upita iz Srbije i BIH, izrazito sam ponosna što će nova naklada biti dostupna ne samo u Hrvatskoj već i u BIH i u Srbiji i Crnoj Gori. Znači vidimo se na Beogradskom sajmu knjigu kojem se jako radujem .

Kada izlazi tvoja sledeća knjiga? Smem li da pitam o čemu pišeš?

Vjerujem da će moja nova knjiga izaći već sljedeće godine. Ne bih otkrivala ništa jer sam još uvijek u samim počecima, no ono što mogu sa sigurnošću reći da ću i dalje ostati dosljedna svom pisanom optimizmu.

BLOG- AOZA POZITIVNIH I INSPIRATIVNIH MISLI

Šta za tebi znači blogovanje? Kako si počela i koliko je blog povećao tvoju popularnost?

Svoj sam osobni blog www.ingriddivkovic.com pokrenula prošle godine. Od samih početaka blogu sam pristupila jako ozbiljno i profesionalno jer je pisanje ipak moj životni poziv, a ne usputni hobby. S obzirom da sam ranijih godina radila u medijima kao radijski i televizijski novinar/voditelj mogu reći da sam imala točnu viziju o tome što želim/ne želim od bloga. Željela sam se odmaknuti od negativnih tema, žutila i konzumerizma. Pružiti čitateljima on-line oazu pozitivnih i inspirativnih misli. I u tome sam uspjela. 

O mome radu pišu mnogi, navodeći me kao velikog pozitivca na što sam posebno ponosna. Moji se tekstovi objavljuju direktno s mog bloga na brojnim portalima diljem regije. Popularnost mi je zasigurno porasla ali još bitnije mi je da je porasla potreba da se životni optimizam širi među ljudima.

Tvoja poruka čitaocima u Srbiji?

Ne odustajte. Koliko god vam se situacija činila teška i beznadna. Odustati bi značilo nastaviti nizati perle od predrasuda. Odustati bi značilo biti dio onih koji zbog svoje tužne bespomoćnosti slamaju druge.

11828643_10206711516002091_7653067181813472784_n

Advertisements

13 thoughts on “Ingrid Divković, intervju-SVAKO OD NAS BIRA SVOJE OKOVE I SVOJE SLOBODE

  1. Повратни пинг: "J**e li vas ego" Ingrid Divković - Ljubav je jača od Ega - Cyber Bosanka

  2. Odličan i pozitivan intervju! Tekst je prepun jakih i podsticajnih iskaza. Izdvojila bih sledeće: “Bitno je samo da je kriv netko drugi, a ne mi sami.“ Istinito! Malo je osoba spremno da prihvati svoju krivicu i da pokuša da promeni sebe i svoje postupke. A odatle sve počinje…

Оставите одговор

Молимо вас да се пријавите користећи један од следећих начина да бисте објавили свој коментар:

WordPress.com лого

Коментаришет користећи свој WordPress.com налог. Одјавите се / Промени )

Слика на Твитеру

Коментаришет користећи свој Twitter налог. Одјавите се / Промени )

Фејсбукова фотографија

Коментаришет користећи свој Facebook налог. Одјавите се / Промени )

Google+ photo

Коментаришет користећи свој Google+ налог. Одјавите се / Промени )

Повезивање са %s