E sad tek mogu mirno da spavam. Ispalo je dobro, toliko dobro da bolje nije ni moglo. A tela sam da svisnem od sekiracije, da u zemlju štuknem od muke.

Šta ćeš, majka mora uvek da se žrtvuje.

Al ne žalim! Samo kad sam doživela taj dan, da ćerku ispratim kako dolikuje, da je udomim kako priliči, da svet ne ispira usta njenom sramotom. Pa sad kako oće i kako joj Gospod da. Od mene joj je toliko. I previše sam se ja kidala, mukovala, glavu o zid razbijala, sve dokle se kockice nisu složile i stvari došle na svoje mesto.

Nije mi nimalo bilo pravo kad sam shvatila da je ona sa onim. Pokušavali su oni da mi zamazuju oči, kao, nemaju ništa samo joj on pravi društvo, kad se uveče vratimo umorne iz kupovine pa bi ja odmah da se opružim, a ona mlada, izašla bi, na piće, da prošeta, u provod neki. Vidim ja, tu se opasno  zagrejalo, ma samo kuva kad se nađu jedno pored drugog i… nisu mogli dugo da mi kriju.

Kud ćeš, ćerko, vičem joj, čovek tamo negde ima porodicu, ženu, decu, roditelje, ti mu služiš samo za zabavu, dok je na putu i kad se uželi malo promene, šta će ti takav čovek, ti tek treba porodicu da stvaraš, šta te spopalo, velim joj, al… ko da steni govorim, ne čuje ona mene ništa. On je laže, te razvešće se, te sa ženom je samo zbog roditelja, te ovo, te ono, a ona ko tele, zablenula se u njega i od nosa dalje i ne vidi.

Ono, što jes, jes, zgodan je, sestro mila, onako visok, pa lep, pa one njegove oči, ma… koja ga ne bi poželela. Samo da upre prstom u nju. A i ja sam kriva. Kuj me je bio po šiju da mu se onako glasno pred detetom divim, ko da muškarca u životu nisam vidla. Kad ono pođosmo po robu, prvi put sam je tad povela, šta ću, završi dete školu a posla nema, pa neka se i sama snalazi- ja donosim robu za malo starije, ono, klasiku, a ona ume da izabere ovo modernije, što vole mladi, a mladi ne pitaju šta košta samo da im se svidi, i tako reših da je uvedem u posao. I uvedoh je pravo njemu u …

Muka me je izela, ženo, da ti ne pričam, danima, ma šta da ti kažem, mesecima se nisam smirivala. I pričala i plakala i kukala i molila, objašnjavala. Druga vera je to, ne ostavljaju oni lako svoje žene, a i  da je ostavi, kako dedi da izađe na oči, kako moj otac da doživi unučiće druge vere, on, koji se prvo u svoju veru kune, pa u sve ostalo? Otac bi joj se u grobu prevrnuo, jadnik, od njihove je ruke poginuo, a sad…

***

I tako, kad sam videla da od nje nema Bože pomozi, ja se okrenem njemu. Polako, mic po mic. Sve mazno, fino, sve po njegovom. Dočekujem, sa osmehom, ispraćam, sa još većim. Kad se nađemo, na putu, on radi kod ovih što voze, ja ljubazna da ljubaznija ne mogu  biti. I samo merkam priliku.

I namesti se. Ona jednom nije mogla da pođe, drugarica joj se udavala, pa ti ja pođem sama iiii… bi šta bi.

Shvatio i on da mu je bolje sa majkom, koja ne traži ništa- nit da se razvede, nit da budemo više zajedno, nit da planiramo budućnost, niti decu, niti kuću da kućimo. Od kako sam mog Dragoslava saranila ja drugo muško ni pogledala nisam, pa mi dosta samo da imam nekoga. Da me ponekad pozove, da mi kaže lepu reč, da mi se osmehne bre samo, meni dovoljno. Ene mu  njegova žena i njegova deca, neka si troši glavu sa njima kad je sa njima. A kad je sa mnom, on je samo moj i ničiji više. Nit njegove žene, niti moje ćerke.

tumblr_llcjuwmycc1qeegbeo1_500

Odbolovala je ona, odbolovala, grešna mi duša. Godinu dana nije reč tela sa mnom da progovori. Volela ga, izgleda, vo-le-la ga žestoko.

Na svu sreću, već sam je bila uvela u poso, sama je živela, sama radila, sama ovoga dečka srela, nije morala majka da joj kazuje šta valja. I sretosmo se, na svadbi u Ćićevcu, kad mi sestra oženi sina. Nas dvoje taman stigli, kad njih dvoje naiđoše. Zna li zet nešto, ne zna li, nije moje da se mešam. A možda se baš zbog njega i pravila da je sa nama sve u redu. I da njega zna samo kao maminog čoveka.

Šta ću, morala sam da se žrtvujem, za dobro svog deteta.

Al, na kraju i nije ispalo tako loše.

 

ilustracija pozajmljena odavde