Mahnito je šetala po ogromnom stanu, obeležavajući  parfemom koncentrične krugove  svoje usplahirenosti, dok se nervozno pogledavala u svakom ogledalu pored kojeg je prolazila.

Zašto? Dokle? Čemu?

Gde sam pogrešila?  Šta mi je smračilo pogled, pa sam svoju opreznost zamenila za prijatnost trenutka opčinjenosti, izdvojenom na krilima mojih očekivanja i tako opipljive šanse da sve to  željeno i čekano postane stvarnost?

Imam sve i nemam ništa – parala je svoju nutrinu ogoljenom istinom koja je bolela jačinom izrečene presude  , na koju čak nije smela ni da se žali.

Mat u jednom potezu.

Kraj u samom savršenom trenu početka, koji nikada neće, koji ne sme stati, jer bi onda… ne sme ni da pomisli na to, onda, i to, šta bi …

Iza teških vrata, tamo, preko dva hodnika, svakim udahom vazduha, svakim uzdahom i grcanjem koje odbrojava, suzu po suzu, rešava se njena sudbina. A ona ne zna, da li da se raduje ili da tuži, da l’ da se nada  i moli za čudo ili da zahvaljuje. Ostaje joj samo da čeka. Jer je svoju sudbinu potpisala sama, primorana samo snagom svoje ambicije i treperavih obećanja punih laskanja i laži, koje nije ni primetila, opijena ushićenjem zbog očekivanog leta  ka zvezdi koja ju je zvala.

Znala je, niko to nikada i nije krio, štaviše postalo je već uvreženo, gotovo pravilo, da svaka diva iz njenog  okruženja, kojima se inače divila i zavidela im na slavi, statusu, moći, ima bogatog mecenu. Za čije bogatsvo se, ne za ime, vezuju njihovi usponi,  slave, statusi… uspešnih-voljenih-obožavanih-srećnih žena.

Pa ipak nije , s početka, radosno prihvatila blagonaklonost vitalnog zaljubljenog gospodina koji je, kako li to sme sebi da dozvoli, drsko se pitala, obletao oko nje, na svakom  njenom koraku. U zemlji i po belom svetu, jednako.

Sve dok nisu počele da joj gode, laskaju, ogromne korpe cveća na kraju svakog nastupa, gde god da je nastupala. I njegov potpis na kartici. I sve skuplji poklon, u sredini svake prevelike korpe.

I sve češći nastupi i sve povoljniji ugovori, u sve većim metropolama, na sve značajnijim daskama, operskih scena.

Zbog čega je zatajila neka daska u njenoj glavi, pokušavala je da uvredi, da povredi samu sebe, smatrajući da je dovoljno otupela i da nema te uvrede ni te boli kojom bi mogla da se iskupi red sobom samom. Jer, drugi su davno prestali i da je pominju, počeli da je zaboravljaju još onog dana kada je, ne odolevši onim korpama i onim poklonima i onim ugovorima i blještavilu onih scena  na koje ju je njegova nevidljiva ruka vodila, stavila svoj potpis na najteži ugovor u životu. Koji je postao njena tamnica i njen bol, njena  suza i nada, srušena u noći njene najveće sreće.

Dete, kojem se niko nije nadao u nezdravom spoju prebogatog vitaminski predoziranog  i prepeglanog starca i mlade dive kojoj su se, od trenutka njegove zainteresovanosti za nju, pa   do tada, otvarala vrata najvećih svetskih scena, posle samo par meseci postalo je najčvršći lanac koji ju je, nevezanu, privezao za  njega. Tog,zbog života koji je uspeo da mu izmiče, očajnog zlog starca.

Šta je njen život, njen bol zbog glasa koji nema ko da sluša, zbog scena koje su joj opet tako žalosno daleko kao u vremenu bez „njega“,  šta su sve zabrane i sve ne smeš i sve nema, u poređenju s najavljenim  gubitkom jedine radosti koju je sada imala?

Kako je samo bila naivna, kasno je shvatala, kada je s radošću potpisivala sve papire nemušto postavljene ispred nje, dok  uveliko spremljeni zlatni kavez nije bio ni u najavi, dok je debele  karike od  stvarnog zlata motala između prstiju. Kako se nesretno radovala što brak sklapa u gradu njenig najvećih uspeha, na stranom jeziku, u obećanoj zemlji. Kako se glupo radovala sreći što dete kojem se nije ni nadala, dobija rođenjem sve – bogatsvo, ime, status, budućnost, državljanstvo. Sve ono, što mu njen divan glas nikada ne bi mogao obezbediti.

Obećani koncerti ispod svetala pozornice zamenjeni su vežbanjem njenog glasa tokom retkih poseta profesorke koja je smatrala svojim čedom, iznuđenih satima suzotoka koje se on  često pravio da ne vidi.Gromograsne salve aplauza zamenilo je mlako tapšanje uštogljenih, njegovih  gostiju, kojima nije promicala tuga u njenom glasu, ni grč u svakom  tonu. Korpi cveća, ni poklona u njima, odavno nije bilo.

A one večeri kada je, besan na njenu tugu i isčezao osmeh s njenih usana, odredio svog brata za staratelja deteta onda kada ga ne bude, shvatila je da za nju zapravo i nema nade. I mrtvom mužu biće robinja čiji zlatni kavez može da postane orahova ljuska posle samo jednog pogrešnog poteza.

Znao je, proklet bio, znao je da ona nema ni volje, ni snage da učini i jedan jedini potez koji bi je ma i korak udaljio od deteta. I da će biti verna njegovoj zamisli da više ne oseti slast pozornice i miris uspeha, podrazumeva se, i muškarca,  ako je gubitak prava na život sa sopstvenim detetom karta do tamo. Znao je, prokletnik, da će poštovanje njegove volje, njegove ljubomore i  njegove namere da je sputa, ograniči, zaustavi, osigurati jedino obezbeđenjem  tuđe brige o detetu kojem su se zajedno radovali.

A sada čeka da joj jave… vest koja će njenu karijeru pokopati zajedno sa njim. Koja će je zadržati u zlatnom kavezu sa prozorima od njenih suza.

Kako su joj u tom trenutku izgledali dragoceni oni trenuci    presporog uspona jedne provincijske devojke koja je u velikom gradu tek počela da gradi karijeru  operske pevačice, bez mecene!

Glupačo, glupačo, glupačo, gušila se u jecajima koji su prvi put smeli slobodno da izlaze iz njene duše, dok je posluga mislila da plače za njihovim starim  gazdom, tek preminulim.