MiloJe, ne zameri mi na ovom, poslednjem obraćanju tebi, koje je iznudila potreba  da još koji tren zadržim u sebi onaj lepi, tako dragoceni osećaj, koji me obuzme – da, uskoro će već biti, koji me je obuzimao, kada pomislim na tebe.

I što te, samo još ovaj put,  zovem kovanicom od dve najlepše reči koje sam imala za tebe – Milo Moje. Pa mi lakše, a i milije, bilo, da ih spojim u jednako lepo ime, kojim te samo ja zovem.

Ili si, možda, već dozvolio, neko-j, da zloupotrebi moja autorska prava?Kako li ovo moje, MiloJe, zvuči u tudjem tonalitetu?  Smešiš li se, onako, da ti se i obrazi i oči nasmeju, kada ti ona izgovori ime koje sam ja smislila za tebe, onda, kada ti je, kada nam je, u potpunosti odgovaralo?

248722_122017547881531_100002198601671_186172_2539581_n

Znam da smo oboje, gotovo jednako, jedno drugom neprebol. Gorak ukus prošlosti koja boli, od lepote kojom je zračila i žarila. Toliko, da smo se na kraju opekli i shvatili da ćemo sagoreti u toj ljubavi čvrstoj kao stena, koju je mogao jedino naš zajednički izbor da skrši.

Znam da sam ti dugo bila jedina, baš kao što si i ti meni, dok si  ovih dana dugačkih kao beskraj, samovao svoju bol, trajniju od ljubavi koju smo zgazili svesno,  verujući da ćemo u njoj sagoreti budućnost. Da ćemo izgubiti sebe same jednako koliko i nas, dozvolimo li da potrajemo još samo malo.

Mi nismo bili  niti smo sada ,obična priča, u kojoj se zna kada dolazi hepiend i – živeli su srećno do kraja života.

Naši isprepleteni putevi bili su i pre NAS  već dovoljno zamršeni. A  naše naravi, kao refleksija svega što smo kao jedinke, nesvesne onog drugog ja kojeg čekamo i koje nas negde čeka, već su bile dovoljno obojene posebnošću , koja ne trpi korekcije. Ni prilagodjavanje, ni sve ostale podrazumevajuće zahteve života u dvoje.

Toliko sam otvrdla, pre tebe tako beskonačno sama i uvek JEDNA, da, evo, sada dok osećam kako se ruši taj lepi svet koji smo s jednakom voljom pokušali da gradimo, nema ni jedne suze u mojim očima.

Da li sam ja to kamen ili me je život naučio da suza, kad poteče, nije nagoveštaj olakšanja, već samo dokaz slabosti od kojeg se još više plače?

Da li sam smela da udjem u ovu igru, u kojoj ti meni postaješ ne-moje i ja tebi postajem niko? Da li si smeo da oćutiš nagoveštaje koji su doveli dovde i da ne kažeš, stani? Da li smo mogli drugačije?

Onako, kako mnogi zakrpe pukotinu i preko tog zakrpljenog nepremostivog jaza nastave kao i da ga nema?

Oboje znamo odgovor pre i nego se pitanje samo postavilo.

Da smo mogli.

I da bismo u tom zakrpljenom nastavku pogubili ne samo jedno drugo, nego i sami sebe.

A meni je isuviše stalo do toga da ti ostaneš onaj ko me je fascinirao i da to činiš i dalje, nego da tvoju sklupčanu muku osećam ispod svog  bila.

Ovakva kakva jesam i kakva bivam jer drugačija i nisam ja, u tom što se zove dalje, a sačinjeno je od zakrpa, s tvojim gubljenjem tebe i mojim gubljenje tebe i sebe, mi bismo postali ništa.

A od tog ništa , daleko manje boli ova praznina u meni, koju neće zakrpiti ni vreme, ni suza, ni sećanje.

A najmanje  neko  drugi.