MiloJe, ne zameri mi na ovom, poslednjem obraćanju tebi, koje je iznudila potreba da još koji tren zadržim u sebi onaj lepi, tako dragoceni osećaj, koji me obuzme – da, uskoro će već biti, koji me je obuzimao, kada pomislim na tebe.
I što te, samo još ovaj put, zovem kovanicom od dve najlepše reči koje sam imala za tebe – Milo Moje. Pa mi lakše, a i milije, bilo, da ih spojim u jednako lepo ime, kojim te samo ja zovem.
Ili si, možda, već dozvolio, neko-j, da zloupotrebi moja autorska prava?Kako li ovo moje, MiloJe, zvuči u tudjem tonalitetu? Smešiš li se, onako, da ti se i obrazi i oči nasmeju, kada ti ona izgovori ime koje sam ja smislila za tebe, onda, kada ti je, kada nam je, u potpunosti odgovaralo?
Znam da smo oboje, gotovo jednako, jedno drugom neprebol. Gorak ukus prošlosti koja boli, od lepote kojom je zračila i žarila. Toliko, da smo se na kraju opekli i shvatili da ćemo sagoreti u toj ljubavi čvrstoj kao stena, koju je mogao jedino naš zajednički izbor da skrši.
Znam da sam ti dugo bila jedina, baš kao što si i ti meni, dok si ovih dana dugačkih kao beskraj, samovao svoju bol, trajniju od ljubavi koju smo zgazili svesno, verujući da ćemo u njoj sagoreti budućnost. Da ćemo izgubiti sebe same jednako koliko i nas, dozvolimo li da potrajemo još samo malo.
Mi nismo bili niti smo sada ,obična priča, u kojoj se zna kada dolazi hepiend i – živeli su srećno do kraja života.
Naši isprepleteni putevi bili su i pre NAS već dovoljno zamršeni. A naše naravi, kao refleksija svega što smo kao jedinke, nesvesne onog drugog ja kojeg čekamo i koje nas negde čeka, već su bile dovoljno obojene posebnošću , koja ne trpi korekcije. Ni prilagodjavanje, ni sve ostale podrazumevajuće zahteve života u dvoje.
Toliko sam otvrdla, pre tebe tako beskonačno sama i uvek JEDNA, da, evo, sada dok osećam kako se ruši taj lepi svet koji smo s jednakom voljom pokušali da gradimo, nema ni jedne suze u mojim očima.
Da li sam ja to kamen ili me je život naučio da suza, kad poteče, nije nagoveštaj olakšanja, već samo dokaz slabosti od kojeg se još više plače?
Da li sam smela da udjem u ovu igru, u kojoj ti meni postaješ ne-moje i ja tebi postajem niko? Da li si smeo da oćutiš nagoveštaje koji su doveli dovde i da ne kažeš, stani? Da li smo mogli drugačije?
Onako, kako mnogi zakrpe pukotinu i preko tog zakrpljenog nepremostivog jaza nastave kao i da ga nema?
Oboje znamo odgovor pre i nego se pitanje samo postavilo.
Da smo mogli.
I da bismo u tom zakrpljenom nastavku pogubili ne samo jedno drugo, nego i sami sebe.
A meni je isuviše stalo do toga da ti ostaneš onaj ko me je fascinirao i da to činiš i dalje, nego da tvoju sklupčanu muku osećam ispod svog bila.
Ovakva kakva jesam i kakva bivam jer drugačija i nisam ja, u tom što se zove dalje, a sačinjeno je od zakrpa, s tvojim gubljenjem tebe i mojim gubljenje tebe i sebe, mi bismo postali ništa.
A od tog ništa , daleko manje boli ova praznina u meni, koju neće zakrpiti ni vreme, ni suza, ni sećanje.
A najmanje neko drugi.
nedodjija said:
uf breeee….
Negoslava said:
Šta sad frkćeš… pljuni u nedra i zahvali Svevišnjem što nisi iz neke takve priče. Na sreću.
nedodjija said:
evo, pljujem iz sve snage….!
😉
vesna said:
Uh, Negoslava, ovo je da se naježiš od ljubavi i boli, i meni blisko kao da je sad doživljeno, vratilo bolna i lijepa sjećanja
neprebol? jel to postoji ili si izmislila? Divna riječ.
Negoslava said:
Postoji. Najčešće se koristi u onim najtežim trenucima opraštanja, a redje u svakodnevnom životu. A sama reč jeste divna.
Hvala ti.
Станимир Трифуновић said:
…Или,како живот узима када не умемо да му и сами дамо читаве себе.
ПС. Аплауз за ову цртицу, Негослава.
Поздрав.
Negoslava said:
Stanimire, hvala.
horheakimov said:
Neki ljudi mešaju zakrpe i mostove. Zakrpe dobiješ isecanjem od celog a most se gradi da bude ceo.
Negoslava said:
Aha…paaa, da…
Litero said:
Divno sve, a pogotovo ovaj dio: „Naši isprepleteni putevi bili su i pre NAS već dovoljno zamršeni. A naše naravi, kao refleksija svega što smo kao jedinke, nesvesne onog drugog ja kojeg čekamo i koje nas negde čeka, već su bile dovoljno obojene posebnošću , koja ne trpi korekcije.“
Negoslava said:
Hvala i dobrodošlica.
Litero said:
🙂
Marina Majska said:
Pa ja ovu do sada ne videh? A ove tvoje volim… kao kolače 🙂
Negoslava said:
Au, šta si propustila 😉
Marina Majska said:
Pa jesam. 🙂 Mnogo toga propustim… ne što želim, već mi neko krati dane..
Negoslava said:
Ma ja te samo začikavam- ljubac.
oljaka said:
Zašto je meni ovako lepa priča promakla ne znam. Ali, drmnula mi je damare jačinom. Jaaaaako 😉
Negoslava said:
Možda baš zato… da te dirne onda kad ti je najprijemčivija. Hvala ti.