Ne mora neizostavno da bude tužan dan, čak ni da je tegoban, mučan i tmuran, pa da se jednoga dana osetiš plačno.
Ne mora da bude tužna pesma koja te ponela, slika koju gledaš, knjiga čije korice sklapaš suzno obnevidela, a da, opet, u tebi nešto potaknuto baš tom pesmom, tim stihom, melodijom, tom slikom, knjigom, ne izazove na obraze ono što skretanjem pogleda, od drugih , kriješ.
Ne mora da te gane baš ništa, ni gest, ni pogled, ni reč, ni misao, ništa što obično navodi na setu i uvodi u tvoje oko suzu, spremnu da zaiskri čim joj priznaš to pravo, da kane.
Ne mora ni da te sećanje seti one sete koja ti uvek iznova nemir u duši stvori, pa jedva čekaš da zaboravite jedna drugu, do nekih novih vremena, kada ćeš biti jača i manje plačna .
Ne mora da te boli baš ništa, ni zub, ni mišić, ni grlo, ni palac udaren o stepenik, u pokretu, ni duša, ni sećanje, ni kajanje, ni praštanje, ni gubljenje, ni traženje, a da ti , ipak, suza krene baš u ono nevreme kada joj se ne nadaš i nisi spremna ni da je sakriješ, ni da je brišeš.
Svakome, valjda, nekada dodje da se oseća plačno. Bar malo i na kratko.
Pa onda, sneveselo, progutaš žuč krenulu niotkuda, zagledana u sebe i svoje skrivene misli, svoje damare, gubitke, pobede, svoje poraze i uspone, svoja nadanja , verovanja i samoobmane. I nadjes , krajičkom oka, prtinu za izlaz iz nemog plača ili suze koja se zaledi čim kane.
I tako, valjda, svaki put kad se osetiš plačno, taj plač mora, ko što je došao, i da prestane.
Станимир Трифуновић said:
Није сумња, већ очајање, средство спознаје смисла.
ivinsvet said:
Верујем да је сваком од нас лако да се препозна у овим речима… Дивно!
Мирослав Б. Душанић said:
taj plač mora, ko što je došao, i da prestane. – то је веома битно, јер ако се не повуче, простаје нам само психијатр, јер у питању избијања болести (депресија)
Negoslava said:
Staniimire, kao sredstvo spoznaje smisla, svakako je dobrodošao, zar ne…
Iva, složile smo se, iz prve…
Miroslave, to nije plač koji traje, već samo obris nečega što na plač liči, pa se nadam da nije razlog za zabrinutost — kako rekoh, verujem da se svako bar jednom osetio tako…valjda smo i zato ljudi…
Мирослав Б. Душанић said:
Највјероватније моја професионална деформација…
Ја сам Вас разумио, и то не доводим ни у какву везу са Вама,
само сам коментарисао поменути цитат, који је веома важан… Проблематично је и учестало појављивање мањих наводно безразложних „плачних испада“, јер најчешће наговјештава депресију…
Али… Умјетничке душе спадају у изузету категорију, јер оне су по природи веома осјећајне…
Поздрав!
nena3110 said:
Uh, ja se baš često tako osećam.
I nije to ništa zabranjeno da se krije, krijemo malo od onih koje volimo da ne brinu, malo od onih koji ne treba da vide slabiće u nama da ne bi zloupotrebili.
naravno da prestane, promenimo misli, mislimo o nečemu lepom, uvek ima nešto lepo, ili dođemo na blogove, ili radimo nešto što volimo.
U svakom slučaju, mnogo dobro si opisala taj osećaj.
Negoslava said:
…pa nam posle toga bude malo lakše… pa imamo i osmeh lepši, i želje su nam nekako ostvarivije i lepše….hvala
ivicca pannow said:
lepa tema
ironijexl said:
Vratila si se sa posebnim senzibilitetom, kao da si ga podigla na još viši nivo…
Negoslava said:
Nakupile se, toko ovog ćutanja, reči, od čijeg predugog stajanja valjda mora onda da se stvori i neki koncentrat..