Ne mora neizostavno da bude tužan dan, čak ni da je tegoban, mučan i tmuran, pa da se jednoga dana osetiš  plačno.

Ne mora da bude tužna pesma koja te ponela, slika koju gledaš, knjiga čije korice  sklapaš suzno obnevidela, a da, opet, u tebi nešto potaknuto baš tom pesmom, tim stihom, melodijom, tom slikom, knjigom, ne izazove na obraze ono što skretanjem pogleda, od drugih , kriješ.

Ne mora da te gane baš ništa, ni gest, ni pogled, ni reč, ni misao, ništa što obično navodi na setu i uvodi u  tvoje oko suzu, spremnu da zaiskri čim joj priznaš to pravo, da kane.

Ne mora ni da te sećanje seti one sete koja ti uvek iznova nemir u duši stvori, pa jedva čekaš da zaboravite jedna drugu, do nekih novih vremena, kada ćeš biti jača i manje plačna .

Ne mora da te boli baš ništa, ni zub, ni mišić, ni grlo, ni palac udaren o stepenik, u pokretu, ni duša, ni sećanje, ni kajanje, ni praštanje, ni gubljenje, ni traženje, a da ti , ipak, suza krene baš u ono nevreme kada joj se ne nadaš i nisi spremna ni da je sakriješ, ni da je brišeš.

Svakome, valjda, nekada dodje da se oseća plačno. Bar malo i na kratko.

Pa onda, sneveselo, progutaš žuč krenulu niotkuda, zagledana u  sebe i svoje skrivene misli, svoje damare, gubitke, pobede, svoje poraze i uspone, svoja nadanja , verovanja i samoobmane. I nadjes , krajičkom oka, prtinu za izlaz iz nemog plača ili suze koja se zaledi čim kane.

I tako, valjda, svaki put kad se osetiš plačno, taj plač mora, ko što je došao, i da prestane.