Ovo je tekst s mog prvog bloga, napisan u jednom dahu, jutros, iniciran 100.000-itom posetom. Posle njega, jedna divna osoba koju dugo nagovaram, izjavila je da otvara blog. A meni srce ooovoooliiikooooo.  

   Hvala vam, drage komšije, što postojite i što mi lepim tekstovima  unosite radost u svakodnevicu i što u šetnji po ovom virtuelnom krugu svratite i na moju adresu.

     I hvala svima onima koji su , slučajno ili namerno, zavirili u moje blogove, onima koji ih otćute ili na njima ostavljaju svoje tragove, koji mi privatno kažu svoje sugestije i primedbe…  ja se ne stidim da priznam koliko mi sve to znači.

     Pa pišem, i onda kad baš i nemam šta lepo, pametno ili pažnje vredno da kažem, jer me svrbe i prsti i lakat i mozak, i reči koje moraju iz mene. Zato molim one koji očekuju uvek standardni kvalitet, makar i po cenu pauze u pisanju, da mi ne zamere. Jer, ovo sam ja. Nekada bolja, nekada lošija, nekada ljuta i tužna i plačna, nekada vedra, nasmejana i vesela. Ali, uvek uspravna i jaka. I svoja.

PROGOVORILA BIH NA LAKAT ILI… ZAŠTO VRBUJEM NOVE BLOGERE

– Umete li da pišete? Pa zašto onda ne otvorite blog, pa da vas i Bog i ljudi vide? Pa, kad vam je teško do vrištanja, vi raspalite po blogu! Kad ste srećni toliko da biste tu sreću podelili sa svima, vi udarite na sva zvona, blogerska! Kad ste ogorčeni na vlast, državu, muža, decu, svekrvu, komšiku, prodavačicu,.. a vi, trči na blog! Kad oćete da sa  svima podelite lepotu koju ste videli i doživeli, vi opet na blog! Kad biste da učinite nešto, propagirate neku ideju, date malo vetra u ledja nekome ko nešto radi, podstaknete ljude da se uključe u neku akciju, ma, uvek kada je potrebno da se malo podrži, pohvali, pogura, a vi – okačite to na blog! Da vidi ceo svet – ili bar onaj krug ljudi koji vam veruje toliko da čita svaki vaš tekst , ili bar onoliko da zaviri ponekad i na vašu adresu.

Da se navijački napori uloženi u nagovaranje ljudi da postanu blogeri plaćaju, mislim da bih bila najbogatija blogerka. Ma kakvi profesionalni blogeri, izbila bih na prvo mesto svih barometara u kojima bi se vrednovale reči i rečenice tipa – otvori blog, piši, izrazi se, objavi, ma piši makar za sebe, ne pokazuj ko si ako se bojiš javnosti, kritika ili neuspeha, stavljaj slike i tudje lepe tekstove kojima želiš da izraziš svoj stav, rebloguj, bloguj, bloguj…

Kada sam se probudila, a možda i pre toga jer ja svoje ljubimče od kompjutera koje, kao što neki znaju, čine ekran starog kompa i notbuk s polomljenim displejom koji služi kao tastatura,  uključujem dok još nisam ni oči čestito otvorila, sačekala me je  brojka od 100.001,  za mene fanstatična.Ono, kad dozvolih da me nagovore, hvala im,  ko što ja sada nagovaram druge, pa otvorih blog, pa kad su mi meseci proticali u neslanaženju i pisaniju za po desetak ili nekoliko desetina čitalaca, na pamet mi nije padala nikakva brojka, ni četvorocifrena. O šestocifrenoj ni sanjala nisam.

I tako, eto, da se ne pohvalih, na lakat bih progovorila.

Ima, medju blogovima koje pratim, a i medju onima koje ne pratim jer me ne privlače ili još nisam ni saznala za njih, i nekih  mnogo  boljih i nekih  malo boljih  od ovog mog. I od onog drugog, na WordPressu,hvala Verkić na nagovoru i trudu i  hvala Lugaru što  mu je kumovao , pa se zavaljujući njemu zove Negoslavlje. I hvala onom divnom komšiluku sa te adrese, koji me ubedi da novinarske i ostale teme ostavim za ovde, a tamo nastavim samo s literarnim izražavanjem. Dobro, napravim ja , ponekad, neki iskorak- novinar ostaje novinar i kad ćuti i kad promeni profesiju i kad misli da neće da joj se vrati, ali nastojim da se uklopim u milje tog divnog komšiluka i da razmenjujem sa njima i sa svima koji žele da nas, ovakve, čitaju, nešto što više naginje lepoj književnosti.

Pa sam tako, posle početničkih zastajkivanja, zamuckivanja, klecanja i eksperimentisanja, smatrajući valjda da sam sada svašta nešto  naučila, odlučila da otvorim još jedan blog. Ma, spreman je i gotovo otvoren, samo čeka da se opredelim izmedju dve ideje, dva naslova i dva pravca kojim bi trebalo da ga vodim.

I eto, ovih sto i onih tamo trideset hiljada poseta daju mi za pravo da vam ponavljam, sve dok vam ne dosadi,  pa me poslušate – OTVORITE BLOG, OTVORITE BLOG, BLOG, BLOG….

I ne dajte tamo nekima koji vam traže ,200 e, kako bi  u dve lekcije u trajanju od tri sata  od vas napravili blogera. Ako vas nešto zanima, ako vam šta nije jasno, ako imate nameru da udjete u te vode – sve što niste znali, pitajte. Ja vam mogu mnogo toga reći, za početak sasvim dovoljno, a sigurna sam da medju blogerima postoji još mnogo ljudi, onih koji znaju puno ili sve, koji neće odbiti da vam daju po koji savet. Uostalom, zavirite u blogosferu, mnogi od nji su pisali , i dalje pišu, izmedju ostalog, i savete za početnike i ozbiljne tekstove za vrhunske stručnjake kojima blog nije samo srestvo izražavanja, razbibriga ili zabava, već sastavni deo biznisa .