Ознаке
ametom, asli, decu privrte, kvo da se rekne, manu, ufitilji ga, zakasa, zama'nu
Zakasa.
Načisto ga ufitilji .
Ametom.
Do gušu dojde.
Ne znam više kvo ću pra’im .
Kude god se obrnem , ono samo ide muka-nevolja.
Ne dava mi se breeeeeeeee, ič mi se ne dava , ništa mi se ne dava … sve pošlo naopako i naopako će se i svrši .
Sas školu zakasa , pa manu .
Rabota manu men ‘. Ote mi se, vikaju , višak sam postala. Koje, ja višak, a dok sam ustanjuvala u šes’ i pre svi nji na rabotu doodila, t’g ne beo višak . Višak nikad više u novčanik da ne vide . Da bogda im višak bile samo vaške u kosu i dugovi nagomilani sas narasle kamate. Sami nek si čiste i kafu nek si sami kuvaju, ako ima od koje da gu plate , kad ni oni ništa ne primaju,samo se vleču do rabotu , ko sojke na jugovinu.
Manu i muža. Zam’anu on nekolko put na men’ , al mu se ja ote i reko’ mu, toj ti je s’g poslednjo što si mašil ruku na men’ i više me neč vidiš ovdeka. Idem si kod tatka i mater , jes ni tam’ ne grebu maslo, al bar se nikuj neće zamašuje na men’ i da mi iska svaki korak da mu reknem kude sam napravila i svaki dinar na koje sam potrošila.
Decu si, jedino, nesam manula . Nji privrte uz men’ , ide muka-nevolja i sas njih, al iskočiše nekako na njin put i bar od nji nema da mislim i da se sekiram. Sas men’, lesno . Ako ima, ima, ako nema, trpi. I toj ti je .Ko’e drugo mogu čekam i na kvo da se nadam, od’mno mojo beše . Ako je i bilo , ne bi mogla baš da se zakunem da beše …
Kvo da praim , nema se kude . Gore visoko, dole dl’boko, nema kome ni da se požališ, odma svaki prikuka, ćutiiiii, kakvo je takvo je, samo goro da ne bude. Na svi ni nije potaman, al iz ovuj kožu se nema kude.
I koje sag ja da ti se ispričujem, kad nema kvo da se rekne. Ubavo sam i zabraila kako umeje da bude, nema sas kvo da se valim, a od ovoj što je samo da se žališ , toj nikuga ne enteresuje. Ono , svaki si ima da se žali, jutrom da počne i do zajutre da ne prestanjuje.
Asli ni utepa. Vreme li je, Bog li je, ljudi li su, ne’e mi jasno, ič . Samo ‘edno znam – emput kad kola krenu nizbrdo i kad zakasaš, zakasal si do život.
misliš, ono kad dodješ do zida i više nemaš kud, a ono se iznenada nadje rešenje
e pa, posto se iz ove koze ne moze, nemamo kud, nego sa sve ovom kozom da nadjemo resenje… a po mom nekom iskustvu, dok nas doooobro ne priteraju u cosak – necemo nista kreativno uraditi…
To! 🙂
znala sam
Pogotuvo na teb , ič nesam ni sumljala.
Hah, super… 🙂
Pa, da znaš da si u pravu. Ko ono, da bi ustao, mora prvo da padneš.
„kad kola krenu nizbrdo i kad zakasaš, zakasal si do život. “ Ali kola kad krenu nizbrdo i stignu do dna, mogu samo gore.
Neco draga, oduševljena sam kao i uvek.
Ako imaš vremena i volje, bilo je još puno toga , u dijalektu.
Fenomenalan tekst. I zbog poruke, ali dijalekt…ma melem za usi, zivota mi moga :OK: ❤ :D.
Mislim da to ne zavisi od pola. nego od toga kakvi su ljudi.
Želim tvoje mišljenje… da li kad omatorimo jednako „prođu“ i majka i otac… ili ima razlike… 😕
Možda zato što nas nikada tome nisu učili, a mnogi kasnije propuste priliku da sami nešto o tome saznaju.
„…iz ovuj kožu se nema kude.“
Само да нам ово не буде малодушно оправдање за помирљивост.
Увек сам се питао зашто не обраћамо пажњу на снагу речи.
Посебно, аутосугестивну снагу.
To da se iz ove koze nema gde, moze da bude i pozitivan podsticaj. Sateran sam u cosak, nazad nemam kud, mogu samo napred. Ili levo. A mozda i desno, sa zaokretom na levo, pa par koraka nazad da uhvatim zalet i naaapreeed… Verujem da problemi imaju svoja resenja. Da li ce ona biti najidealnija – verovatno da nece. Tako je i u tekstu iznad. Nece joj biti lako ni kod roditelja, a tu su i deca koju treba izvesti na put. Ali ce se snaci nekako. Hoce, potrudice se. Nije savrseno, ali jeste izlaz. Verujem u taj izlaz i za druge stvari, ali sam svesna da mozda nece odgovarati onome sto bi mi (nam) najvise odgovaralo.