Kad ti se smrači u duši, pa ti sve boje postaju sive i pred očima samo ti magla   treperi,  kad ti se zenica suzi , pa ko da hodaš u mraku, vrteći se u krug do nesvestice, kad umesto  kiše na dlan ti padne suza od srca otkinuta, pa se pitaš gde je putokaz i za tvoj pravac i kad se ukopaš u mestu , pa ni korak ne znaš da pustiš, e onda je recept za sivilo i za maglu i suzu i mrak  – da vidiš sve zeleno.

Lako je.

Samo zatvoriš oči i naviješ svoje misli na bistru planinsku reku u kojoj se ogleda drveće sa golih stena , izraslo iz nigdine. U reku baciš kamen, poveliki, da pomeša sve nijanse zelenog i uzburka virove iz kojih izniče trava , još zelenija.

Trava, pored te reke, već je dovoljno zelena i za nju ti ne treba više boje.

Ostatkom ofarbaj bele rade čije latice prkose tvojoj zelenoj, pa njima dodirni maslačak u cvatu , da i on pozeleni.

***

I dok ti ispod kapaka sve nijanse zelenog stvaraju kaleidoskop za uspavanku, iz tvoje duše polako  zauvek odlazi mrak.