Ознаке

, , , , , ,

Jelena Milenković je omiljeno lice s Fejsbuka mnogih koje zanima priča o našoj stvarnosti ispričana na originalan način ove žene od pera, jednog od, neću pogrešiti kada kažem, najšerovanijih autora na društvenim mrežama. Zato, mimo svog običaja kada pišem intervjue, neću mnogo dužiti s uvodom i posebno vas upoznavati sa njom. Povod za ovaj razgovor je njena nova knjiga, čija je promocija u toku – posle veoma uspešne i posećene, beogradske, slede:  Vlasotince  24. maja, Šabac 25. maja, Niš 30. maja, Babušnica 31. maja Novi Sad, 7. juna…jedna lepa turneja.

  • Nekad sam pisala zato što volim, sad pišem zato što volim i umem. Ovog potonjeg dugo nisam bila svesna. Nisam lajf kouč, ne umem da motivišem, ali umem da potprem kada se prolazi kroz tešku situaciju. U diplomi mi piše: specijalista inženjer elektrotehnike i računarstva, jedno celo punoletstvo bila sam radio-voditelj, a sada sam prvenstveno majka, pomalo i žena, sa naglašenim afinitetima ka književnosti – kaže Jelena, vrlo štura na rečima kada treba da priča o sebi.

Verovatno bi mnogi voleli da znaju pa najpre ovo da te pitam: u čemu je tajna uspeha Jelene Milenković? Ne mislim samo na čisto književni deo, nego i na onu enormnu popularnost koju imaš na društvenim mrežama, Fejsbuku pre svega.

Ako postoji uspeh, onda mu je izvor u iskrenosti. Pišem onako kako mislim, bez ikakvih kalkulacija. Često se i sama pitam zašto me toliko ljudi čita kad umem da budem surova, da “rušim Sneška”. Možda je baš u tome stvar, ne plašiti se da izrazite mišljenje, čak i na teme koje se izbegavaju.

Koliko stvarni život, tvoj i oko tebe, utiču na tvoje pisanje?

-Moj život manje-više. Prilično je jednostavan, moglo bi se reći i dosadan. Imam dobru percepciju i očigledno prijemčiv način da prezentujem ono što vidim i smatram da čini socijalno licemerje.

Tvoj prvi roman „Ne veruj rečima“, prozni prvenac, čini omnibus naizgled nepovezanih priča gde se rasplet dešava na nekoliko poslednjih strana.Drugi nisam čitala pa bih tebe zamolila da napraviš paralelu između njih.

S obzirom na to da sam dosad objavila dva romana u razmaku od dve godine, mogla bih odgovorno da tvrdim da je drugi, nedavno objavljen, pod nazivom „ Cepanje duše“, tehnički i znalački bolje napisan od prvog. Postoje elementi trilera, pratimo dve paralelne, povezane radnje, bavim se načinom na koji ljudi žive nakon što su odbačeni, a lajtmotiv je ljubav. Između ova dva romana nema sličnosti, osim što je stil prepoznatljiv, barem u nekim delovima.

Danas svi pišu i svi se žale kako je teško naći izdavača. Čini mi se da ti te probleme nisi imala pa je zanimljivo da nam otkriješ svoja iskustva.

Možda će ovo što ću reći zvučati pretenciozno, ali tako se dešava: kad odlučim da pišem, vrata se otvaraju sama. Sva ostala polja na kojima delujem traže da se dobro oznojim, sve moram na mišiće, ali knjiga vodi mene. Valjda imam kvalitetne ljude oko sebe sa kojima se međusobno prepoznajem. Suštinski, mi koji imamo dosta pratilaca na društvenim mrežama nemamo problem da nađemo izdavača. Ako ne „pucamo“ na najveće, izdavača uvek ima, uglavnom problem budu finansije.

Koliko ti znači svakodnevna intereakcija sa čitaocima – njihove pohvale gode, ali da li koriste više one ili primedbe i kritike, ukoliko ih naravno ima?

Interakcija je presudna,  to je dobra strana društvenih mreža. Mi koji pišemo imamo priliku da odmah dobijemo povratnu informaciju jesmo li na dobrom putu, da li se to što radimo nekome dopada ili ne. Kritike su dobrodošle, čak i kad su zlonamerne. Nauči čovek mnogo o drugima, o sebi, ali i porazmisli o kritici. Bude tu i konstruktivnih  zaključaka.

Koje je tvoje omiljeno vreme za pisanje? Pišeš li svakodnevno i redovno, kako teorija preporučuje ili samo u žaru inspiracije?

Za tekstove novinarske ili blogerske prirode, treba mi trenutna inspiracija, konkretan događaj. A kod književnih dela, likovi se pojave stidljivo, radnja još stidljivije. I onda se par godina razvijaju u mojoj svesti. Pišem kad zaokružim celinu. U međuvremenu zapisujem misli koje kasnije “dodelim” likovima.

Da li lakše pišeš kada si srećna i zadovoljna ili onda kada si tužna, razočarana… nesrećna?

Nema tu dileme – iz tuge dolaze najlepše misli.

Šta te usrećuje, oraspoloži, ushićuje? Ko te usrećuje?

Znam da je kliše, ali moji sinovi su jedini neiscrpni izvor sreće. S godinama se napravi i prirodna selekcija ljudi koji nas okružuju, tako da me usrećuju porodica, prijatelji i neki divni ljudi koji tek ulaze u moj život.

Šta te čini tužnom? Ko te rastužuje?

Jedina koja može da me rastuži sam ja sama, a, nažalost, to često činim. Dešavanja oko mene, koja nas se kolektivno tiču, uglavnom me ljute.

Šta čitaš, koji su ti omiljeni autori?

Južnoamerikanci. Markes, Ljosa, Izabe Aljende…Magijski realizam je i na moje pisanje ostavio dubok pečat. Volim i nekoliko Rusa, par Francuza, tri ili četiri Amerikanaca. Od domaćih autora, Dragoslav Mhajlović, Mihailo Lalić, Selenić, Pavić…I još nekoliko autora, koji “prete” da se uvrste u antologijske srpske pisce.

Kakva su ti iskustva s promocija… prve knjige i ove sada?

Što se prve knjige tiče, bila sam više nego zadovoljna, čak i začuđena. Obišla sam oko petnaest gradova u Srbiji i Crnoj Gori, na poziv i organizaciju domaćina. Nisam bila do kraja svesna šta mi se dešava, ali kada sam shvatila da su prodata dva izdanja romana-prvenca mene, totalnog anonimusa, počela sam ozbiljno da razmišljam o sebi kao autoru proznih dela. Usledilo je dosta rada i učenja.  “Cepanje duše” je simbioza talenta i proučavanja formi, uz namerne izlete u mešanje žanrova. Beogradska promocija bila je potpuno nestvarna, uz prisustvo više od 150 ljudi, što je za promociju knjige impozantan broj, sa toliko pozitivnog naboja da to nije moguće prepričati. Mnogo su mi pomogli prijatelji i školski drugovi: Milica Babić, moderator, Anđela Radonjić, nekadašnji glas radija Studio B koja je čitala delove iz knjige, Jasna Opavski, akademski slikar autor slike za naslovnu stranu i Ivan Zoranović, jedan od najboljih gitarista u regionu. Osobenost je to što smo poslednje troje navedenih i ja školski drugovi, IV/2 Trinaeste beogradske gimnazije. I svi uspešni u poslovima kojima se bavimo.

Otkrij nam neku tajnu o sebi… nešto što niko ne zna ili samo retki znaju, a zanimalo bi čitaoce…

Možda mi nećete verovati, ali sve što sam ikada rekla ili napisala, to i mislim. Bez obzira na sve. Ne umem da kalkulišem i vrlo sam nesigurna. Kad me ljudi pohvale, obavezno pogledam oko sebe, da pohvala možda nije upućena nekom drugom. I bila sam jako mršava u doba devojaštva, tako da sam prihvatila sebe kao “Jelu, brata” u muškom društvu. Otud to “muško” pisanje, a u mnogim slučajevima  i ponašanje. Nemam ništa što niko ne zna. Ne umem da čuvam tajne o sebi.

Piscu svakako mora da se postavi pitanje – šta dalje, planovi, projekti..

-“Cepanje duše” je nova knjiga koja traćži da tek bude istražena. Još uvek sam u drugarstvu sa likovima iz ovog romana, ali polako se pomaljaju novi I videćemo koliko će im trebati da zauzmu ono mesto u mojoj mašti sa kojeg se najbolje raste.

I na kraju, kako da čitaoci dođu do tvoje knjige?

Za sada, mogu da mi pišu u inboks na profilu ili na stranici JMM.