Ознаке

„Kako ne razumeš, ona je mene zavodila, ni sam nisam bio svestan kada sam se našao u njenim kandžama. Obletala je oko mene mesecima, onda… onda kada si mi ti potpuno okrenula leđa… šta znam, mora da je videla hladnoću između nas koju je htela da iskoristi kako bi… Pa da, uverila se i sama kakvu divnu porodicu ja imam, kako su mi lepa i zdrava i pametna deca, tek sada mi je jasno i zašto se raspitivala o naslednim bolestima u mojoj familiji… kako ne shvataš, ona je htela moje dete, kada već sa onim mlakonjom nije mogla da ga dobije. Proganjala me je, nabacivala se, muško sam bre, koji zapostavljeni muškarac ne bi poverovao da je tako jedinstven, tako poželjan, tako… tako po meri žene koja sve čini da ostvari šta je naumila. Ali te nisam prevario, kunem ti se, jesam bio obuzet vešticom ali sam bio svestan da kod kuće imam nešto mnogo vrednije“.

Toliko je bio uverljiv dok se kleo u svoju vernost, da je i sam poverovao u to da je on žrtva. Nevin zbunjeni muškarac koga je zavodila veštica dok ga je rođena žena zaposlavljala.

Nije bio siguran koliko je ubedljiv i da li je uspeo i nju da ubedi u istinitost svojih reči.

Uh, ta majka i ta sestra, proklete da su, da ga bar one nisu izdale. Da bar ima svoj krov nad glavom. Drugačije bi i sa njom onda razgovarao. Umesto da preklinje i moli.

Onda bi mu glava bila bistrija za razmišljanje o svemu ostalom. O tome kuda će, na koja vrata da zakuca za posao, dok se još nije pročulo. Činio je toliko, mnogima, slao na „studijska“ putovanja, uticao na to da toliki direktori domova zdravlja i bolnica odu na simpozijume o trošku njegove bivše firme, pomagao, podmićivao, plaćao… firminim parama, naravno.

I imao bi više vremena za nju. Da joj zagorča svaki sekund, ne samo po koji trenutak tokom dana, kada bi našao vremena da joj piše beskrajne besmislene poruke pune pretnji i nagoveštaja onoga što je tek čeka.

A i šta će sada? Ona njegova tašta i nije tako loša žena, decu mu je očuvala, nisu ni osetili njihovo odrastanje, bolovanja, prehlade, boginje… A nije ni loše imati gde da se vratiš… ma otkud da se vraćao. Makar to bila i omražena tastova kuća. Valjda treba čoveku da se nešto ovako desi pa da shvati da i nije toliko loše ono što ima. I šta pa to fali njegovoj ženi, njegovom braku, pa su se toliko udaljili? Da, moraće tokom sledeće seanse ubeđivanja u njegovu priču da joj posebno ističe to… divna porodica, predivna žena, deca, kuća, čvrsto, zajedno…dom.

Moraće da postane nežniji otac. Privrženiji muž. Bolji zet.

Svako u životu mora da okusi i ono što se ne jede. Da pogreši. Da kaže i uradi što ne treba. Ako treba, i da ode. Srećom pa on nije. Inače, gde bi sad… odjednom na ulici.

Najbolje je da nastavi da se pravi blesav. Nije mu se išlo, inače bi i te kako otišao. Ako i nešto kažu, ne poveruju, naslute… svi oni, tašta, tast, žena…izdržaće. Naljutiće se. Pa će im oprostiti. Izvinjavaće se on njima što su posumnjali u njega. Što ih je možda naveo da sumnjaju. Što je bio, možda… ali se nada da nije previše, drzak i bahat. Samoživ. Previše gord, mestimično ohol u postupanju prema svima njima. Ipak je on čovek, dobar. Meke duše. Ko pamuk… možda da ovde i zaplače?

A njoj… e, njoj tek sledi pakao od života! Samo da mu padne šaka.

Bivša sekretarica mu je svakodnevno podnosila raport. Kako joj se čini da  su svi nekako… odahnuli. Kao da su neki čak i nazdravljali. Kako je ona ponovo vedra i… čak onekad i nasmešena. Nije ih uplašila njena informacija da je reč samo o kratkotrajnoj suspenziji. Ne veruju u njegov povratak…

A majka je, u stvari, kriva za sve. Ona mu je napravila pakao od života. Razmere njene izdaje shvatio je tek kada je dobio pismo od advokata iz Hrvatske, kojem se obratio s molbom da ispita sudbinu kuće na moru za koju mu je govorila da je spaljena u ratu.

Vila, vredna pred rat milion maraka, prodata je po duplo nižoj ceni kada je rat uveliko trajao. Primopredaja je obavljena u Budimpešti. Ono, kada je majka imala neodložna posla u Beogradu, a sestra sa porodicom otputovala u Budimpeštu. Pa nisu mogli da dođu na njegov rođendan.

Ipak će, mada se zarekao da nikad više neće, otići još jednom na njen grob. Da joj se zakune u ono što je posle advokatavog pisma obećao sebi: više nema ni sestru. Ni sestriće. Više nema nikoga i ništa. Sem onu tastovu kuću i sve njih u njoj.

U očev grob je samo ovlaš pogledao. Ni on nije bolje zaslužio.

Da ga je neko video dok jeca nad majčinim grobom, bio bi siguran u to da  plače od tge za njom. A on je, zakleo se sebi, tada zadnji put posetio parcelu na kojoj su njegovi roditelji sahranjeni, rekao majci šta ima i… dobro se isplakao na kraju. Za sve one godine tokom kojih je gutao suze, prestajuči da se zavarava kako mu se samo učinilo. Da sestra uvek dobije bolji, lepši i skuplji poklon. Da se sestri pravi veća i lepša torta za rođendan. Da ona ima lepšu i veću sobu. Da nije teško za nju ispeći palačinke i u pola noći. Da je ona „zlato mamino“. I da je on „pazi kuda ideš, životinjo“. Da je njen muž bio više član porodice, nego on, rođeni sin.

Moraće malo da povede računa o držanju pred rodbinom, razmišljao je u povratku. Da im da do znanja da ne želi ni kod njih da sreće svoju bišu sestru. I da je i ne pominju pred njim.

Svojoj deci moraće da bude bolji otac. Da im posveti više vremena i mnogo više nežnosti. I ženu mora malo češće da obraduje poklonom, izlaskom… nežnošću muškarca koji izgleda kao onaj ko voli.

A ona sekretarica… pa, nije ona tako loša. Jeste da je malo navalentna i da mu je bilo odvratno to njeno otvoreno nabacivanje, ali bi mu sad došla dobro i jedna ladna obloga. Kol’ko da malo zaboravi kako je biti odbijen.