Pred ulazak u salu za sednice stavila je uključeni diktafon u džep debelog džempera koji se baš i nije uklapao s vremenskom prognozom za njen dan „D“, ali je bila spremna da istrpi tu vrućinu. Tim pre što joj se krv u venama ledila od onog, na mahove tupog, a češće oštrog osećanja straha pomešanog sa zebnjom, strepnjom, mučninom u stomaku i sijaset ostalih osećanja nelagodnosti, koja isuviše dugo traju. Za njenih trideset i nešto godina, do sada bogatih naporima koji prijaju i rezultatima koji su bili samo njihov logični sled, učenjem, diplomama i otkrićima novih i lepih strana života koji ponekad ume i da…
-Neću sada misliti o tome, ne smem, tu suzu u mom oku on će protumačiti kao strah, a ne daj Bože, možda i kao konačnu predaju i pristajanje na njegove ucene i sve bolesnije predloge- govorila je sebi dok se uspravna, ponosnog držanja što je i bila njena važnija odlika, kretala hodnikom do sale za sastanke u kojoj će početi … da, makar početi rešavanje njenog problema koji je bio ne samo noćna i dnevna mora poslednjih godinu dana, nego i odrednica njene čitave sudbine, možda.
Nije nameravala da čitavog života bude „kamiondžija“, kako je njen, sada već napola bivši muž, voleo da kaže dok je sa nekadašnjim simpatijama začikavao pre nego joj je i postao životni saputnik. Još samo godinu dana i biće specijalista oftamologije, a radno mesto je čeka u ordinaciji profesorke u kojoj je već obavljala potrebnu praksu. Dosta joj je bilo tog posla, ne samo šefa predstavništva farmaceutske kuće koji joj je zagorčavao život: sklapanja kontakata sa kolegama u ordinacijama, koje je opsedala konkurecija; nalaženje razloga zbog kojih bi trebalo da prepisuju baš lekove koje ona preporučuje; lomljenje njihovog otpora i nećkanja sitnim poklonima, obećanjima, nagoveštajima „službenih putovanja“, „edukacija“, „usavršavanja“… svega što se svodi na vođenje na turistička putovanja, na Ohrid, u Rim, Beč, Brisel… gunđanje ljudi u čekaonicama dok ona dragoceno vreme lekara troši na bla-bla-truć ubeđivanja na to da forsiraju baš one lekove koji su na njenom spisku…
Miran život, srećna porodica, siguran posao- to je bilo sve što je očekivala od života. To jest, jedino to nije imala. Volja i rešenost da se sva preda ostvarenju tih ciljeva nikada joj nisu manjkali. Samo da ima sa kim.
Ali…
Toliko tih malih i velikih „ali“ se uskomešalo u njenom životu, toliko ih se zgusnulo u tih nekoliko njenih godina koje bi trebalo da budu sve samo ne tuga, muka, nada, strah, strepnja… krpljenje tamo gde se rašije i lepljenje onde gde pukne. I na kraju, potpuno razočarenje, beznađe praćeno preispitivanjima: gde sam, šta sam, zašto sam, da li sam pogrešila, o koga sam se ogrešila, kome sam se i čime zamerila… zašto baš ja i zašto baš meni, čije to grehove baš ja ispaštam. I dokle.
-Neću da mislim o tome, ne smem da budem uznemirena, taman posla da mu pokažem koliko drhtim i kako se osećam dok mi obraze preseca osmeh sazdan od nade da će ova mora jednom proći i da ću konačno imati vremena da se posvetim rešavanju stvarnih problema, životno važnih i jedino bitnih u ovim mojim, po nekima najboljim godinama.
Rekla je nehajno dobar dan, prešla pogledom preko sale koliko da vidi ko je prisutan i čim je sela, počela je da gleda u rokovnik ispred sebe. Naravno, mobilni telefon je uredno isključen i položen na sto sa njene desne strane. Po šefovom nalogu, koji je zbog nje uveo sključivanje telefona tokom sastanka, od onog dana kada mu je sinula ta opasnost.
-Ipak si ti dobar čovek, mogla si toliko puta do sada da me snimiš, pa i da me prijaviš- rekao joj je na kraju još jedne u nizu seansi mučnih razgovora nasamo, čiji je krajnji cilj bilo ispunjenje želja šefa ucenjivača: podavanje žene-žrtve, kojim ucenjivana žena nevoljno, ali pristajanjem na ucene, pokaže ko je šef. I čija je poslednja. A posle, kud puklo, da puklo. Povlastice zavisne od šefove volje i iste takve kazne, od njegove zlovolje.
– Kako si tako siguran da nisam- pomislila je dok ga je slušala, nadobudnu spodobu, takvu samo na radnom mestu, znala je to iz privatnog poznanstva familijarnog karaktera, sa njim. Koji, da je reda i bar malo poštovanja vrednosti odavno zaboravljenih, teško da bi mogao i da se nađe na spisku nečijih uposlenika. A on je, ipak, šef! Bog i batina, verovao je, a videlo se to i po njegovom držanju pred kolegama.
– Na šta li misle žene ucenjivane kao ja, koje u trenutku slabosti, nemoći, u tom paklu od privatnog života i onog poslovnog, koji im ovakvi ološi prirede, odustanu od opiranja, pokleknu i pristanu- pitala se- Na šta misle udate, kako posle svega pogledaju u oči muževima, a na šta same, koje nemaju još i taj dodatni strah i odstupnicu u vidu braka, od svega? Da li se stide sebe, da li se gnušaju, da li strahuju od širenja priče u kojoj od istine postoji samo njegova patološka vezanost za njih i njihovo, iznuđeno fizičko predavanje? Ili misle da će uspeti da sakriju taj svoj strah, stid, to mučenje na koje su pristale misleći da se time spašavaju daljih uznemiravanja, progona– da sve to rade zarad mira u kući? U čijoj kući?
Ne dižući pogled, osetila je bes u njegovom glasu, ovoga puta pomešan sa strahom. Ili se to samo njoj učinilo?
Prethodna dva dana vikenda istrajala je u nastojanju da ignoriše sve njegove poruke, koje su se nizale besomučno, dok još nije ni prešao granicu. A kada je ušao u zemlju, samo su se triplicirale.
-Dođi u šest u firmu da ti vratim ključeve od kola- naredbodavni ton iz jedne jedine rečenice koju je ponavljao iz minuta u minut odjekivao je u njenoj glavi dok je odlazila u postelju, dok se budila, dručkovala, kuvala. Dok je ocu i dedi nosila ručak, odlazila u kupovinu, dok je kuvala čaj, pričala sa prijateljicom uz kolače u obližnjoj poslastičari. Dok se ljubazno javljala komšijama u ulici svog detinjstva, koji je pamte kao besprekorno pametno i ljubazno, vaspitano dete i devojku, i onima iz zgrade od čijih je sažaljivih pogleda strepela , posle čestih pijanih dreka njenog muža u rastajanju, koje su se čule kada bi nasela na njegova uveravanja da “neće više” i molbi da mu dozvoli da se vrati u njen stan, u koji je uneo jedan nov fen za sušenje kose i jedan stari toster, i tako mu omogući da je uveri u to kako je moguće da se promeni. Jer je rešio i jer je voli i jer bi on sve učinio za nju… samo je kapljica jača od te njegove ljubavi, pa je i ta galama nadobudnog pijanca bila jedina posledica svake njene greške da mu poveruje.
Nije dozvolila da im se pogledi sretnu, dok je čitavom kolektivu prenosio pozdrave od rukovodstva centrale firme u Skolju i čestitke za uspešno završenu poslovnu godinu.
-Da li mi se samo priviđa prizvuk straha u njegovom glasu ili je regionalni šef zaista ispunio obećanje i centrali preneo moju žalbu na progon koji svakodnevno doživljavam od šefa, pitala se i dok je zapisivala svoje zadatke za narednu sedmicu, pogleda uprtog u rokovnik koji joj je bio najbolji saveznik tokom ovih mučnih minuta dugačkih kao svemirske godine.
-Janja, ostani na trenutak- čula je njegov glas dok je pokušavala da se provuče uzanim prolazom između stolica i zida.
Ilustracije su s Fejsbuka
Au, sad imamo i priču „druge strane“! Sjajno!
novinarski precizno 😉
Odlicno! Potpuno realna slika, a kljucno je ono sto si ostavila za kraj, tok misli koji nastavlja pricu, deo price do sledeceg nastavka. Bas mi se dopada!
Hvala. Evo, upravo sledi 8. deo.
Procitacu cim ugrabim vremena 😉
😉 … ništa nije moraLno 😉
Znam, ali zelim. Malo sam u frci sa vremenom pa kasnim ali svakako cu procitati sve 😉
Što Ivana reče, teška tematika fantastično napisana. Skidam kapu, Negoslava. Pomalo mi bi krivo što dođoh do kraja.
Otkriću ti tajnu: postavila sam nastavak koji mi se učinio predugačak (lično ne volim te preduge tekstove koji, ipak, nisu za blog) pa ga podelih čak na tri dela. Ne znam… možda i grešim, ali ajd…
Hvala ti.
Ne volim ni ja preduge tekstove, ali samo zato što ih čitam na laptopu pa mi smeta očima i iz tog razloga objavljujem većinu svojih stvari u dijelovima jer ipak je riječ uglavnom o 10000+ riječi. U iščekivanju novog nastavka 🙂
pozdrav
„I na kraju, potpuno razočarenje, beznađe praćeno preispitivanjima: gde sam, šta sam, zašto sam, da li sam pogrešila, o koga sam se ogrešila, kome sam se i čime zamerila… zašto baš ja i zašto baš meni, čije to grehove baš ja ispaštam. I dokle.“
Ta i takva preispitivanja ne daju odgovor i ne vode nikuda.
I nema „ali“.
Rešenje je na nivou lične odluke sa prihvatanjem odgovornosti za njeno donošenje. Dakle: Ja to hoću, ili ja to neću. Pristajem ili ne pristajem. A to je i početak i kraj svih takvih priča. To znam iz ličnog iskustva. Sve ostalo je Kalimerova čuvena rečenica: „Pa to je nepravda!“
Pozdrav! 🙂
Hvala ti mogo, a samo nešto u njenu „odbranu“: imaj u vidu da je ona još jako mlada. Te neke mudrosti se stiču u nekim našim godinama, dgruže dragi.
Ja čekala nastavak… Nadam se da ćemo saznati da li je bila dovoljno jaka…
Ne znam zašto mi mašina traži da odobrim tvoj komentar 😉
Teška tematika ali kao i obično toliko fantastično napisano da mi je žao kad dođem do kraja 🙂 S jedne strane te tjera da brzo čitaš i saznaš sve, a s druge želiš upiti svaku riječ na način koji zaslužuje.
Hvala ti mnogo, Ivana. Živa bila!