“Tata, daj mi ratu za ekskurziju, mama mi je rekla da tražim od tebe”- probudila ga je ćerka ujutru, dok je pokušavao da se ispruži na nerasklopljenom ležaju u dnevnoj sobi, gde se stropoštao sinoć, ne paleći svetlo. Nije pio danima, ali je bio mamuran kao da je bančio svu noć.
Umio se po inerciji, presvukao, popio tabletu protiv glavobolje, tašti koju je sreo u dvorištu nazvao dobro jutro, odvezao ćerku u školu i parkirao auto pred kancelarijom. Duboko je udahnuo vazduh. Na lice je navukao masku čoveka kojem je ama baš sve potaman i, nazivajući dobro jutro sekretarici, rukom pokazao da želi kafu i vodu.
Nerado i vrlo retko je ozbiljno razmišljao o svom životu. Odbijajući da se suoči sa stvarnošću, najčešće je sebi dozvoljavao da se po njoj kreće po inerciji, puštajući da o tome šta će biti brinu njegova intuicija, izgrađeni osećaj za opasnost i iznad svega urođeni smisao borbe za preživljavanje.
Dok su mu se misli brkale i stvarale haos u glavi, nije mogao drugo nego da svoju impulsivnu prirodu prilagodi nastaloj situaciji. I da obuzdava svoju plahovitost koliko god je to moguće.
Život nikada nije smatrao za borbu i znao je da ne ume da se bori, bar ne kao ravnopravan i dostojan protivnik, bilo kome.
Da gazi, da. Da igra prljavo, nikada mu nije bio problem. Da kaže jedno, misli drugo, a radi treće, takođe. Sa njim nikada niko nije mogao sa sigurnošću znati na čemu je, a samo jako uspešni rezultati takvog njegovog kretanja kroz život sprečili da od njega postane ogorčeni i više zao čovek nego što je to već bio.
Ali, to je bilo nešto drugo. To su bili neki tuđi ljudi. Neki, prema kojima nije imao nikakve obaveze. Sa kojima ga ništa nije vezivalo. I kojih se nije bojao.
A sada… sada mu ispod nogu izmiču svi oslonci za koje je smatrao da su sigurni. Brak, u kojem se ljubav preko noći istopila ne samo u međusobno puko podnošenje, već u otvorenu netrpeljvost. Sestrinska ljubav, koja je čitavog njegovog života bila jedna velika laž i prevara. Izdaja majke, koja mu je posle svoje smrti pružila dokaze za ono u šta je oduvek sumnjao- da je za nju bio neželjeno, nevoljeno dete. Teret kojeg je stalno želela da se otarasi, što joj je i uspelo kada ga je nagovorila da se oženi stambeno obezbeđenom devojkom koju sama nikada nije prihvatila kao voljenog člana porodice. I tu se, udomljavanjem nevoljenog sina daleko od njenih očiju, njena majčinska ambicija vezana za njega završavala.
On je bio njen krst i njena nesreća. Jedini uzročnik, smatrala je, čitavog njenog promašenog života koji je zauvek obeležen upravo njegovim začećem sa čovekom kojeg nikada nije mogla da zavoli. Onda, kada je pogrešno protumačivši nejavljanje onog kojeg je volela, završila u zagrljaju starijeg profesora čiji je asistent upravo postala. Bilo je kasno, kada se sestra onog kojeg je nastavila da voli sve do smrti pojavila da je isprosi u njegovo ime. Naredna četiri meseca, sve do njegovog rođenja, povraćala je svakodnevno uz nalete histerije i smeha, koje čak ni psihijatar renomea oca deteta nije uspeo da razume.
“Može li sestra da bude bivša sestra i može li majka da bude bivša majka?”- pitao se on, koji je svoju ženu odavno smatrao bivšom. I šta mu, ko mu uostalom ostaje kao zaista njegov, kada mu se čitav život ruši pred očima dok on nema snage ni da se osvrne na krhotine koje su do juče činile njegov oslonac i davale mu silinu, snagu, polet?
I na kraju, ona, možda isključivi vinovnik svih njegovih trauma poslednjih godinu dana. Ona, kojoj je želeo da se prostre kao otirač, da je samo htela da ga pogleda kao muškarca, ne kao kolegu, šefa, poslovnog saradnika. Ona, za koju je mnoge svoje poslovne prijatelje uverio da mu je mnogo više od kolegijalnog prijateljstva. Ona, čiji mu je jutarnji osmeh krasio čitav dan. I čije je odbijanje njegovih simpatija u njemu izazivalo izlive gneva i besa koje do sada u sebi nije poznavao.
Na svu sreću, bila je samo njegova strast, želja, bol… I bes što mu izmiče. Ali ne i porok, koji je obuzimao drugu stranu njegove duše, izazivao krupne graške znoja na njegovom čelu dok je pokušavao da sakrije podrhtavanje ruku i grozničavi sjaj očiju.
“Kocka će me uništiti, ali će me ona sahraniti”- pribojavao se u trenucima kada bi dozvolio sebi podsećanje na ono što je konstantno brisao iz svojih misli, dok su mu špilovi tek otvorenih karata preletali ispred očiju. Preseo mu je, ispostavilo se na kraju, i onaj dobitak u zagušljivom sobičku neke prigradske kafane, u koji su ga namamili mangupi podsmešljivo mu zamerajući da ih izbegava u strahu od tastovog besa. Kada je nevoljno prihvatio kockarski revanš kao obavezu i pitanje časti posle dobitka kojem se nije ni nadao, već je znao da će ga to koštati daleko više od šaka punih svežnjeva novčanica kojima se nakratko radovao.
Kad god bi se setio nekog svog poraza, pred očima bi mu kretala slika prve istinske tuge koju je u životu osetio.
Prema njemu uvek ledeno stoga, majka se pojavljuje na vratima, kaže mu da odloži knjigu koju čita, naziva mu laku noć i gasi svetlo. Radoznao da sazna otkud oni zvuci koji se redovno čuju posle majčinog hladnog laku noć, nečujno ustaje iz svog kreveta i bosih nogu kreće u polumrak velikog hodnika kojim se majka zaputila ka ćerkinoj sobi. Kroz odškrinuta vrata vidi ozareno lice svoje sestrice dve godine mlađe od njega, čije su ručice obmotane oko majčinog vrata. Majka je savijena nad njom i ne vidi joj lice, ali vidi kako njena ruka šašolji sestrinu ručicu, dok joj nešto nerazumljivo šapuće gotovo pevajući. I na kraju razgovetno izgovara ono što njemu nikada do sada nije prozborila: duuuušo moja, srećo mamina, pilence moje…
Povukao se iza stuba kada je majka ugasila svetlo, poljubivši prethodno svoju ćerku za laku noć. Dok su mu se suze slivale niz lice, nije ni osećao kako mu se noge lede od hladnoće poda, koja mu je manje smetala od majčine hladnoće. I od one toplote kojom je obasipala svoje jedino voljeno dete.
Otac, koji se kasno noću vratio kući sa nekog simpozijuma održanog na nekoj planini… svejednoj kojoj, sve dok je tamo dobijao uvažavanje i klanjanje prisutnih koje nikada nije doživeo u svojoj kući, našao ga je sklupčanog, promrzlog, na hladnom podu hodnika u mraku. Odneo ga je u krevet, a on je kroz san osetio zadah alkohola dok ga je jedva čujno poljubio.
Ne seća se da li mu je tokom ležanja u postelji teže padalo majčino prekorevanje zbog toga što se „uspavao u hodniku“ ili dvonedeljno kašljalje i pretnja da će završiti u bolnici ukoliko mu se iskomplikuje upala luća.
Ne seća se skoro ničega što se dešavalo tokom tih dugih dana, osim zvukova koji su pred spavanje dolazili iz sestrine sobe, pošto bi majka ugasila svetlo i zatvorila vrata njegove sobe.
Ali zna da je od tog dana shvatio da on nema mamu kakvu imaju njegova rođena sestra, njegov brat od tetke, sestra od strica i dvojica drugara iz vrtića sa kojima je krenuo u školu…
Sviđa mi se kako gradiš psihološki profil odbačenog i nevoljenog deteta koji će izrasti u nesrećnog čoveka. I opisi su ti odlični!
Hvala ti, lektorice draga.
Odlicni opisi i tok price, tema je zivotna, realna i tuzna ( pokusavala sam da nadjem neku drugu rec ali bez uspeha, ovo je vise nego tuzno).
Bojim se nastavka, zapravo bojim se onog dela u kome cu shvatiti kako “ lose“ roditeljstvo utuce na decu, zapeavo u sta ih pretvara.
Malo kasnim sa citanjem i verujem da je sledeci deo vec objavljen.
U svakom slucaju prica je odlicna.
Hvala… i čeka te mnogo delova.
Hvala tebi!
Slažem se s Branislavom. Svaki dan po jedan dio 🙂 Odlična i tužna, kao i ona prethodna.
Potrudiću se. Jer svaki deo iznova čitam i poneki dopunim, pa da se malo … skoncentrišem i saberem. Hvala ti mnogo.
Samo polako. Tu smo mi 🙂
Uhhhh, mnogo bolno 😦 . I češće nego što mislimo. Pa se posle pitamo otkud toliko emocionalno hendikepiranih 😦
Ja naprosto obožavam komentare. Toliko ljudi u njih sažme sva pitanja i sve odgovore i ja onda mora ništa da objašnjavam. Jer se uvek nađe po neko kome je ovakva naša stvarnost zaista stvarna pa pita… je li to moguće ili si samo sve izmislila.
Nema izmišljenih priča, nekad na sreću a nekad na žalost. Sve su istinite, sve ih je negde neko odživeo ili živi, i lepe i tužne. Mi dok živimo svoje možemo samo da primetimo i tudje a neki, kao ti, imaju i od Boga dar da ih na divan način prenesu dalje, podvuku, markiraju, da se bolje vide i osete.
I šta sad? Čekam nastavak 🙂
P.S. Majstor si za životne priče.
Imam nastavke ali nikako da se opredelim za dinamiku objavljivanja. Da ne bude ni prečesto ni isuviše retko.
Hvala ti… valjda sam mnogo toga videla i čula.
Dvaput nedeljno? 😁
Svaki dan po deo …. kada se prave prevelike pauze cesto ne mogu da se setim svih detalja iz prethodnog dela …. fala! Ljubim!
Uzvaćam.. i fala i ljubim.