Između njih dvoje stajao je masivni sto od ružinog drveta, donet iz Travnika pre skoro pola veka, kada se njihova baka po majci doselila u Niš kod svoje jedine ćerke, ne mogavši više da živi sama. Ona je taj sto jajastog oblika, koji se vađenjem središnjeg komada drveta u obliku pravougaonika mogao pretvoriti u okrugli, nasledila od svoje majke, Čehinje buržoaskog porekla, koja ga je u miraz donela svom mužu, rudarskom inženjeru iz nešto nižeg društvenog sloja za kojeg se udala mimo volje svoje porodice. Njihovog ponosnog, bolešljivog deku, sina zdravog stasitog Slovaka i u ranoj mladosti posrnule Čehinje, koju je porodica na silu udala kako bi sprečila njene dalje ludorije smatrane za veliku bruku, valjda je upravo taj prezir tazbine visoko dignutog nosa doveo u Bosnu. Da tu započnu novi život svoje mlade porodice, u sredini koja je vapila za stručnjacima, za znanjem, za duhom one Evrope od koje je bila višestruko udaljenija od broja kilometara koji su bosansku kasabu pre više od jednog veka delili od prostranih bratislavskih ulica.
On, samo stasom nalik na tog pradedu čija je jedina fotografija netragom nestala tokom bakine seobe iz Travnika i čijeg se lika jedva sećao, pokušavao je da smiri drhtanje svojih nogu, koje je sakrivao gurnuvši ih duboko ispod tog bakinog, pa tako nekako i svog, stola od ružinog drveta.
Ona, još koji tren njegova sestra, ispostaviće se uskoro, stajala je s druge strane stola, čekajući da zakuva kafu, zadnju koju će popiti sa, uskoro već bivšim bratom, pa da i sama sedne.
Dok ju je sipala u šoljice, okrenuta mu leđima, osvrnuo se oko sebe. Čitavo bakino skupoceno pokućstvo preneto je u njenu tada tek završenu kuću. Onda, kada je umesto Berberove slike koju mu je za života, tada već odavno pokojni deda obećao, njemu pripao jedino porcelanski servis sa pet šoljica za čaj i šest tacni, donet prilikom dedinog povratka sa službenog puta u Češku. Šestu šoljicu je nespretno polomila njihova majka, kada je kao dete želela da svoje roditelje iznenadi čajem od matičnjaka jednog travničkog zimskog jutra.
Njegova žena je falični komplet za čaj spakovala na dno kartonske kutije u kojoj je ranije stajao usisivač dobijen od njegovih roditelja kao poklon za venčanje. “Neka znaju deca šta im je tata doneo u miraz”- smejala se ogorčeno i glasno, dok je on svojim oporim osmehom nastojao da sakrije tugu koja ga je iznova podsećala na to koliko je bio nevoljeno dete. Svoje preambiciozne majke, najpre, a možda i oca, izgubljenog u vremenu i prostoru, koji je znao samo za knjigu, katedru i stetoskop.
Rukama nije dozvolio da ga odaju. Isprepletanih prstiju, kao po nekoj naredbi ,stajale su nepomično, oslonjene o bakin sto od ružinog drveta. Kao da nisu sastavni deo njegovog tela u kojem se odigrava bura- njegove šake bi slagale svakoga ko bi bacio pogled na njih. Ipak, nije smeo da dodirne keramičku , oškrbljenu šolju napukle gleđi, iz kakvih je uvek pio čaj kod svoje rođene sestre, u kojoj se već pušila dupla kafa. Sačekaće da se ohladi.
“Hteo sam da sačekam da prođe 40 dana od mamine smrti pa da onda popričam sa tobom, ali su me događaji nagnali da to učinim pre”– promucao je pošto je pročistio grlo i smogao snage da sestru pogleda u oči. “Sinoć sam došao s puta i noćas nisam ni trenuo od briga. Ne bih te, veruj mi, ne bih te požurivao da mi nije urgentno i od životne važnosti. Šta ćemo, ooooovaj, šta ćemo sa stanom?”
“S kojim stanom, Stanislave?”
“S našim stanom, sestro, onim u kojem smo odrasli i koji je ostao posle mamine smrti.”
“Ja ne znam o čemu ti govoriš, molim te nemoj sada još i ti da mi praviš probleme. Ti znaš da je taj stan mama ostavila meni.”
Osetio je kako mu ponestaje vazduha i kako mu očne jabučice postaju tesne. Boreći se s gušenjem, jedva je uspeo da prozbori.
“Mama … mama je stan… naš stan… ostavila… tebi?! O čemu ti to govoriš, sestro? Zar se posle očeve smrti, kada smo na tvoj predlog odlučili da sva imovina bude upisana na majčino ime, nismo dogovorili da ćemo stan podeliti tek kada ona umre?”
“Mama je stan ostavila meni. Uostalom, sačekaj ostavinsku raspravu i sve ćeš čuti.”
“Ali kako…? Pa tebi su sagradili kuću, sve babino pripalo je tebi, sve ove slike vrede više nego ceo jedan stan, čitavog života davali su samo tebi i prigrabila si sve. A šta ću ja? Gde ću ja, jeste li ti i tvoja majka razmišljale o tome?”
“Naša majka, Stanislave! I kako to mene pitaš gde ćeš ti, pa živiš na Paliluli.”
“Ali to je njen stan, Svjetlana, Jelisavetin, to nije moj stan niti je ikada bio.”
“ Nemoj, molim te, da mi sada praviš probleme, dovoljno mi je mojih briga!”
“I kuda ću sada ja?”
“Kako kuda, pa tamo gde si živeo i poslednjih 20 godina, brate.”
“Ali ja sam Jelisaveti upravo rekao da odlazim, računajući na to da ćemo podeliti taj naš stan, Svjetlana! Ja sam joj rekao da ne mogu više da živim sa njom i da je za oboje, a pogotovo za decu najbolje da se razvedemo. I njenom ocu, onom nacifranom dvoličnjaku, u lice sam rekao da sebi potraži drugog zeta, boljeg i bogatijeg, a ja ću se već nekako snaći. Kako sad, kud ću, šta ću, šta ste mi vas dve uradile? Otac mora da se sada prevrće u grobu, o, Bože, ne mogu da verujem šta mi se dešava! Zašto mi bar niste rekle, ako je u redu to što ste radile? Zar nije trebalo i ja to da znam, pa stan je već bio delom moj kada je tata umro!?”
“Stan je moj i tu više nema priče. Probleme sa svojom ženom rešavaj kako sam znaš, a mi moramo ostati brat i sestra zbog naše dece, zbog rođendana, slava… zbog dečijih venčanja, kada na njih dođe red.”
“Ne, sestro, neće biti više ni nas, ni vas, ni slava. I smatraj da sam ti ovoga trena preneo roditeljsku slavu, bez blagoslova, naravno. Slavu slavi naslednik imanja, kuće, a ne onaj koga su majka i sestra raskućile. Od juče, ja više nemam ženu. Od danas, ni sestru. Majku nikada nisam ni imao. Pa neka posle kažu kako se u Srba nikada nije desilo da sestra izda brata!”
Izleteo je kroz veliku kapiju dvorišta svoje, sada već bivše sestre. Svestan da je otpisao i nju, živu, i majku i babu, pokojne, a ni dedi u mislima nije ostao dužan. Psovao je sve do palilulske raskrsnice, na kojoj ga je truba besnih vozača opomenula na to da prelazi ulicu na crveno svetlo.
Pre nego što se uputio ka kući koju je već smatrao za svoj bivši dom, napravio je polukrug do jedne visoke bele zgrade ispod čijeg je petog sprata ofarbanog u zeleno, svetlo u dubokoj noći govorilo da se u tom stanu ne spava. Ispušio je cigaretu dok je čekao da vidi bar jednu senku iza zavesa, sačekao da se svetla ugase i nevoljno krenuo.
Ionako je morao da se suoči sa svojom stvarnošću…
Ilustracija je s Fejsbuka
Sviđa mi se zaplet, i nažalost česta priča u kojoj se zbog novca i nasledstva kidaju porodične veze…
Srpska posla. U ovom slučaju… i malo širih razmera, imajući u vidu poreklo junaka 😉
Повратни пинг: Svi roditeljski gresi: 4. Diktafon u džepu | NEGOSLAVLJE
Повратни пинг: Svi roditeljski gresi: 5. Život bele udovice | NEGOSLAVLJE
Повратни пинг: Svi roditeljski gresi: 6. Svi njegovi porazi | NEGOSLAVLJE
Повратни пинг: Svi roditeljski gresi: 7. Dnevnik mobingovanja | NEGOSLAVLJE
Повратни пинг: Svi roditeljski gresi: 8. Vila ili Pepeljuga | NEGOSLAVLJE
Повратни пинг: Svi roditeljski gresi: 9. Obožavanje i pretnje | NEGOSLAVLJE
Ja zaista nikada nisam čula da je sestra izdala brata ali vjerujem da se dešavalo… priču nastavljam da čitam sutra, u kvalitet ne sumnjam.
Pozdrav, mila Nego. 💋
Dešava se, draga moja, i više i češće nego što se misli. I gotovo jednako obrnutim situacijama.
I ne samo kod nas. Prošle godine je dolazio jedan moj prijatelj, Kinez, koji je davno magistrirao u Nišu i pričao mi je kako je jedna sestra – ima ih dve, uspela da ubedi majku da njoj ostavi veliki porodični stan, mada je planirano da ga naslede svo troje. A Kinezi imaju običaj da deca čitavog života redovno šalju ili daju novac roditeljima, bez obrzira na to koliko su obezbeđeni – pa su iz tog razloga krile to sve do njene smrti.
Sad oboje ne govore sa sestrom.
Kako ružno i drsko!!! Ima nas svakakvih…
Jeste. Od malih nogu sam se nagledala i naslušala sijaset sličnih primera. I shvatila da, ma koliko bili alavi, brat ili sestra, svejendo, svemu kumuju roditelji. Oni, koji „svu decu podjednako vole“.
Potpuno pogresan nacin za trazenje spasa u umiranju. Bas na taj nacin umiru mnoge krvne veze. I ova prica je ilustracija materijalnog koje povedjuje i unistava sve duhovno.
A složismo se, tako čestog u našoj prošlosti i tako svakodnevnog u našoj sadašnjosti.
Ovo je uobičajena pojava. Kada se u igru uključi imovina i ljudska nezajažljivost, padaju maske. Znaš za onu – živi roditelji, mrtav kapital. Tako, kada kapital oživi smrću roditelja, otvaraju se često i nesagledivi ponori rodbinskih odnosa. I ne samo roditelji i ostali preci. Znam ovo iz iskustva. Kad je moja baba-tetka umrla, a taj stan je zapravo bio moj dok je još bila živa (fiktivna ali zvanična kupoprodaja), prvi koji su došli po „svoj deo“ su bili moj otac i moj stric. Kako im samo nije bilo pravo što je stan moj. I kako je bilo jadno to sve gledati. Čak su i komšije pokrale stvari iz stana, bunde, slike, nešto od nameštaja, pa čak prostirke za kupatilo i malo plastično bure za kupus, Ja sam tada imala 20 godina i imala sam savršenu lekciju o „ljubavi“.
Ma koliko znam i slušam o tome, svaka naredna priča me iznenadi. Busamo se u prsa… te čast, te poštenje, te krv nije voda, a na delu pokažemo da je i gora od vode. Hvala ti.
Lepo si prenela jednu čestu životnu situaciju. Često kažem, da život piše najbolje priče, naše je samo da ih zapišemo… 😀
Pa da… što bismo izmišljali kad je dovoljno samo uposliti uši. I prste da zapisuju. Hvala ti.
A joj. Ovo je tako česta priča među ljudima da to nije normalno. Odlično, Negoslava. Kratko, ali u srž.
Hvala.
A da je česta… nedopustivo je česta.
Ovako nešto ne mogu ni da zamislim da postoji..pa zar oni nemaju iste roditelje, pa zar se sva zaostavština ne deli na pola…ustvari, ako postoji testament, onda se ne deli..surova stvarnost sadašnjice…jedva čekam nastavak tvoje priče.
Ne. I mislim , bar na osnovu tracije za koju znam, da se vrlo retko i delila na pola. Negde je običaj da se sva deca udome i da imanje ostaje najmlađem sinu, jer je on u obavezi d abrine o roditeljima. Ranije su se, ako ima sinova, ćerke udavale, s amirazom ili ne, a imanje su delila braća… pa kako se kome zalomi. Mnoga braća su delila imanje između sebe, a deci preminulog brata nisu ostavljali ništa…a neki su im davali više nego što su uzimali sami… sve zavisi od karaktera, od vaspitanja, ali u krajnjem slučaju za sve nepravde uglavnom su krivi roditelji. Možeš ti da bude alav koliko hoćeš, ako su ti roditelji časni, neće hraniti tvoju alavost na račun druge dece.
Hvala ti mnogo.
Uzas, istiniti uzas 😦
Tako svojstven ovom podneblju.
Nazalost, nije samo ovo podneblje, tako se mi samo teshimo. Mislim da je tako nazalost svuda.
U pravu si, sad me podseti. Imam prijatelja Kineza, davno je studirao u Nišu. Znam mu i familiju, upoznala sma ih u Kini. Dolazio je lane i priča: starija setra nagovorila majku da joj prepise veliki stan u Pekingu. On i mlađa sestra to saznali tek posle majčine smrti, koju su naravno sve vreme pomagali jer je tamo običak da deca redovno roditeljima šalju pare kad ovi ostare.
Na zalost, ali porodica najmanje razume onda kad je preko potrebno. Kad je u pitanju pohlepa razumevanja nema. I sami znamo da materijalne stvari ne mozemo nikud sa sobom poneti i da je ljubav najpotrebnija i da nas ona krepi, ali zelja da imamo jos i jos i jos uvek je prisutna, nazlost kod vecine.
Sve nekako potiče baš iz te porodice. Ako je ona zdrava, jaka, poštena… ovakve stvari se neće desiti. A danas smo bar svedoci… jedno je glumatanje porodice, a drugo je istina.
Teško je shvatiti da ima ljudi koji između brata i stana, ili sestre i stana, biraju stan. Nažalost, sve je više takvih priča. Koja je to prodaja i i zdaja duše, detinjstva, života!!!
A vidiš, ja za takve priče znam od kako znam za sebe. Sada se, izgleda, samo malo više i glasnije priča o tome.
A da je tuga, sramota i beda, svakojaka, jeste.
Tužna, ali česta priča…
Isto kažu i na Fejsbuku, Nažalost.