Ознаке

, , , , , ,

Nisam od onih koji ne vole ili čak i ismevaju motivacione govore. U mnogima od njih postoji bar jedna rečenica koja bi mogla biti od koristi. Poruka koja bi mogla nekog da prene, nekome da otvori vrata spoznaje sebe samoga, nekome da razvedri trenutak ili dan. Možda i sam život.

Nisu, ti motivacioni govornici- profesionalci, njihovi učitelji i učenici, svi oni koji se obraćaju publici s neke pozornice, iza nekakvog pulta, s neke manje ili veće visine svojih naučenih govora… nisu oni, zapravo, izmislili ništa novo. Samo su se uklopili u komercijalne tokove savremenog života i otkrili izvor zarade isto kao što su to uradili IT stručnjaci  na svom terenu, marketing menadžeri i oni koje nazivamo PR,  i svi ostali prodavci  različitih vrsta znanja, nekome potrebnih.

Jedino se razlikuju od ostalih aktuelnih zanimanja novog doba  upravo po tome što njihov „zanat“ nije novijeg datuma i njihova znanja ne spadaju u korpus savremenih dostignuća.

Gotovo da nema knjige iz koje se ne može izvući bar nekoliko rečenica koje bi, veštom rukom uklopljene, mogle da budu sjajan motivacioni govor. Riznica mudrosti za neke i sasvim obična priča za druge. Milion puta ponovljena istina, samo na drugačiji način rečena pa dodirne tamo gde obična rečenica od istih reči nema efekta. Ili se čak uopšte i ne čuje.

Često imam običaj da ponovim- za mene je najbolja knjiga iz oblasti popularne psihologije, sjajan niz motivacionih govora, riznica mudrosti i još mnogo čega, „Blago cara Radovana“ Jovana Dučića. Žalim što je nisam pročitala, recimo, kada još nisam bila punoletna. Ili bar u mladosti. Ili bar pre „Puta kojim se ređe ide“ Skota Peka. Ili makar pre crvenog ferarija prodatog od strane nekog kaluđera- smuti pa prospi, i ništa nećeš izgubiti, oprostite mi vi koji se kunete u ovo jeftino štivo.

I sama ponekad pomenem neki savet popularne psihologije. Rečenicu nekog motivacionog trenera. Misao nekog mudraca kojoj je neki dovitljivi profesionalni pisac motivacionih govora promenio red reči i njom, između ostalog, potvrdio sopstvenu mudrost.

A onda se setim svih onih narodnih priča, bajki, basni, anegdota, pesama u deseterecu… sveg onog bogatog narodnog predanja… i shvatim koliko je neskrivene mudrosti, znanja, saveta u njima, koliko je sve to zapravo jedno besplatno narodno blago od neprocenjive vrednosti. Koje smo spremni da zaobilazimo jer, zaboga, zvuči tako jednostavno, obično, svakodnevno.

Jer nije uvijeno u šarene papiriće frazeologije, nije obogaćeno mistikom, rogobatnim stranim rečima… Jer ne zvuči svetski, nego vuče na babin dijalekt, na zavičaj, svakodnevicu, na nešto naše.

Kao, recimo, „mudrost“ iz naslova ovog teksta. Što je lepo, i Bogu je drago.

Pa sad, to može da zvuči ovako:

Kad se probudiš, onako svež i naspavan, dok ti misli još nisu zbrkane i dan ti je još neopterećen gužvom, nasmeši se novom danu i sebi samom u njemu. Pomisli na nešto lepo. Udahni duboko. Seti se nekoga ko ti je ulepšao jučerašnji dan. Seti se nekoga kome ćeš ulepšati današnji dan. Zavoli zrake sunca koji se pomaljaju iza hladnog prozora. Opalo lišće koje te dočeka na vratima. Komšijsku mačku koja ponekad zna da te izludi mjaukanjem ili šunjanjem po tvo dvorištu.

Ili ovako:

Svako može da bude namrgođen, smrknut, tmuran, smoren, tužan. Negativan. Svako može da prođe pored vas bez reči pozdrava, pogleda uperenog u nigdinu ili u beton kojim hoda. Svako može da okrene glavu u mimohodu sa nekim. I svako može da ima milion razloga za takvo ponašanje. Iako je  razlog samo jedan: da je reč o negativnom čoveku koji pre podne mrzi sam sebe, a popodne ceo svet. Koji je težak samom sebi.

Vedrina je odlika privilegovanih. Samo dobar, pozitivan, vedar čovek, koji vas pozdravi s osmehom, može i sebi i vama da poželi da vam dan bude dobar, divan, nasmejan. Samo ljudi vedra čela i nasmejanog lica  mogu u vama probuditi potrebu da se i sami nasmešite, ako ste kojim slučajem osmeh zaboravili… nad brigom o besparici i neplaćenih računa, nad mišlju o teškom razgovoru koji vas čeka s nadobudnim šefom, nad zadatkom il problemom koji niste uspeli da rešite.

A možda i ovako:

Vaš komšija je kupio nova kola. Ili upravo montira novi nameštaj. Rođak je upravo diplomirao. Kolegin sin je doktorirao. Poznanik je konačno dobio vizu za… bolji život. A vi ih ne mrzite zbog toga što „njima sve lako ide, a ništa nisu bolji od vas“ , ne zavidite im, ne pitate se odakle im i ko li im je šta i koliko poklonio i je li im išta palo s neba, nego se radujete zajedno sa njima. Čestitate im, poželite im sreću.

Sve drugo- srdžba, zavist, zloba, nerealna očekivanja, zajedljivost, pakost, ismevanje… sve to, ako vas već boli njihova sreća, njihov uspeh i njihova radost, boleće još više, ali vas same.

Sve više ljudi prestaje da brine zbog toga što im neko zamera na onome što su svojim radom i naporima ostvarili i nema potrebu da se bilo kome pravda. A oni bi koji da znaju kako, saznali bi to mnogo pre, samo da su se potrudili da nešto i sami ostvare. Da nauče svoju decu radu i redu, da  nauče sebe poštovanju tuđih rezultata, da znaju da veruju u čoveka.

Ili ovako:

Kako reče Brankica Ljamović-Ivanović, koju obožavam, na neviđeno, od kako sam odslušala ovaj govor. Potrudite se da ga čujete i sami i biće to najjeftinije plaćen motivacioni govor nekoga ko ima argumente za svaku svoj reč, od, tvrdim vam, basnoslovne vrednosti.

Možda vam neće goditi to, što ne poručuje „želite i ostvariće se“, „zacrtajte i samo će doći“… i ostale mantre savremenika koji dalje od toga i ne znaju, ali…

Za one koji se kolebaju, izdvojila sma nekoliko citata:

„Sve je u bajkama moguće.“

A i u životu, verujte.

Samo je potrebno da poželite. 🙂

I ne, neće vam neka čarobna vila jednog jutra dok se vi budite namršteni  zbog celonoćne dangubne zagledanosti  u ekran, staviti na dlan … više znanja, bolji posao, finijeg momka, drugačijeg muža od ovog sada, ljubazniju decu…

I neće vaš prazni konto u banci popuniti niti manjak u budžetu  zakrpiti kredit kojem se radujete, jer vam ga dugo nisu davali zbog plate već preopterećene zaduženošću.

„Ko god nam je u životu rekao da ćemo imati život bez problema ili da je život fer, taj ili nam ništa nije rekao ili nam nije rekao istinu.“

„Junaci bajki se u središnjem delu se jako bore i jako rade. Dobronamerno, uporno i dosledno rade čak i one poslove za koje nisu bili spremni, ne trpeći, ne žaleći, ne jadikujući nad svojom tužnom sudbinom, već radeći ono što im je u tom trenutku palo da rade“.

„Ja nikad nisam primetila da su patuljci podržavali Snežanu da bude tužna. I da bude depresivna.“

„Bajke su priče o radu. i trajanju, upornosti i istrajnosti.“

„Svi loši primeri nam neće reći šta je to dobro u našim životima.“

„I sve priče o neuspehu i svi strahovi  od neuspeha su u stvari  iluzije. Iluzije o tome da mi nešto stvarno ne možemo i čini mi se mnogo više vremena provedenog u priči da mi nešto ne možemo  nego u radu i pokušaju da to nešto i uradimo.“

„Kada bi bebe odustale nakon prvog pada, svi bi mi i dalje puzali.“

„Ono što u početku izgleda loše uopšte ne mora da bude tako.“

„Zidovi u našim glavama su oni zidovi koji prave razliku između stvarnog i mogućeg, za nas.“