Ознаке
Albena, Arbanas, Bogarska, Međunarodni dom žurnalista, Sofija, Varna, Veliko Trnovo
Moj prvi odlazak u inostranstvo bio je jednodevni školski izlet u Sofiju, kada sam imala 10 godina. Išli smo preko kolektivnog spiska umesto pasoša, a pre nego što su nas, dva po dva đaka koja se drže za ruke poveli, kasnije sam se setila, Vitoškom ulicom, jedan učitelj nam je održao zastrašujuće predavanje o tome kako se treba ponašati. Nemoj slučajno da si bacio papirče na ulicu, ovde to niko ne radi. A i milicija strogo kažnjava takve ispade. Idi pravo, čvrsto drži za ruku tog ili tu do sebe, nemoj slučajno ni da si pljunuo, i to je ovde skup prekršaj, slušaj šta ti se priča i- upijaj.
I tako, sve neki zastrašujući i puni pretnji saveti, a meni su noge klecale od same pomisli na to da neki čika u uniformi može da odrapi po džepu moju školu zbog mog prekršaja, pa posle tata neće moći da me otplati.
Kasnije se sve promenilo. Ne, nisu naše ulice, nažalost, postale čistije i bez ispljuvaka, taman posla da se mi naučimo redu i da nam kanta za otpatke tome i služi, nego su, opet nažalost, sofijske ulice nekako počele da liče na naše. Valjda je to posledica oslobađanja od strogog socijalističkog režima, u kojem se znao svaki red. I poštovalo svako pravilo lepog ponašanja.
Pošto Bugari, tokom naše hiperinflacije (o kojoj i dan danas po čitavom svetu svedoče naše novčanice sa desetinama nula, na nekim zidovima i nekim stolovima, rame uz rame sa novčanicama zemalja, gle sramote, koje ni jednu jedinu nulu nemaju) zaključiše- mi vas jurismo 40 godina, vi nas stigoste za dve, postadosmo jednaki. Mi njima više nismo bili toliko čežnjivo željeni Zapad (izem ti zemlju kojoj je Jugoslavija Zapad, govorili smo mi, malo podsmešljivo, u to vreme), a kod njih su polako ali definitvno dugoročno, cene počele da skaču. Toliko, da im se isplati, posebno onima iz bližih krajeva, da dolaze u šoping kod nas. I da skoknu na roštilj, pa još na Vlasinsko jezero, onako kako smo mi decenijama unazad znali da se uputimo na večeru- na Vitošu. I još nam sve dođe džabe, čim rezervoar napunimo njihovim jeftinim benzinom.
Odavno sam prestala da se iz Bugarske vraćam sa prepunim torbama, žaleći što nisam mogla (čitati, smela, zbog carine) da kupujem još. Ako stignem da kupim neku sitnicu, stigla sam, ako ne, nije baš nikakva šteta.
Retko odlazim i do one nekada čuvene pijace blizu Lavovog mosta. To više, nažalost, nije pijaca nego skup preskupih lokala sa jednako preskupom, mahom stranom robom, kakve ima i kod nas. Ono, jeftina Milka za siromašni Balkan, proizvedena u Turskoj. Fa dezodorans iz Rumunije. Najke iz Kine.I tako dalje...
Pa se zato i ne razočaravam na povratku, kada kroz Pirotsku ulicu samo protrčim, jer ni tu više nema bugarske robe. Dobro, u nekoj sporednoj ulici sam pronašla radnju sa domaćim čarapama i jednu sa vešom i pidžamama, pa tu rado, kad bude prilike, svratim. U CUM- Centralni univerzalni magazin, nekada meku za srpske posetioce, nisam zavirila godinama. Valjda me uplaše one cene u prizemlju, pa brže bolje istrčim, protrčim pored Hotela Balkan i Crkve Svete Nedelje, usput samo pogledom ošinem Beneton i još tako neke potpisane radnje, pa odahnem tek u Graf Ignjatiev, kada se popnem do kancelarije moje Sneške, u Savezu bugarskih novinara. Gde se ništa nije promenilo još od onda kada je počelo naše prijateljstvo, baš u ono hiperinflacijsko vreme, sem što je ona postala predsednik istog.
Ovoga puta više vremena sam provela u Varni, psujući sebe samu što nisam ponela kupaći kostim. Letnja sezona, koja se do skora ovde završavala već sredinom avgusta, na bugarskom Crnomorju, još traje. Nešto nisam razabrala naš jezik, ako se ne računamo kolega Milan iz uskoro prodate NTV i ja, ali je zato mnogo Rusa, Nemaca, Engleza. Pristižu i đačke ekskurzije iz nekih dalekih zemalja.
Prilikom posete Muzeju-manastiru Aladža, objašnjavam bugarskim kolegama da me podseća na Manastir Vasilija Ostroškog. I da je na dan Sv. Vasilija bombardovan deo Niša u kojem živim. I da tada ipak niko nije poginuo, pa se zato u mom naselju ovaj dan od tada slavi u znak zahvalnosti velikom svecu. Usput kažem da Niš nije bombardovan, sve dok Bugarska nije dozvolila svoje koridore za poletanje aviona koji su sejali bombe po nama toliko da je Niš grad sa najviše civilnih žrtava bombardovanja.
Mada nisam osuđivala, nego sam samo iznela podatke, činjenice, osetila sam gorčinu i tugu u pogledima kolega.
– Znaš, bugarska Vlada nije potpisala to odobrenje- kaže mi koleginica u čijim očima nazirem suze- Potpisao je, ne pitajući nikoga, naš predstavnik u nekoj američkoj instituciji, koji i nije imao odobrenje za to.
Odgovaram joj zagrljajem, dok krećemo ka stepenicama koje vode do nekadašnjih monaških kelija.
-A da li znaš gde je on sada?- pita me dok smo se vraćali iz manastira, ne skidajući nadasve uverljivi tužni izraz s lica- On je sada predavač na nekakvom američkom privatnom univerzitetu. Naravno, za velike pare.
Fotografisala sam je, za uspomenu, ali tu fotografij neću staviti na blog. Ona je moje lično sećanje, uspomena i uteha… bila sam mnogo razočarana u Bugare, onih dana kada su sejalne bombe po mojoj zemlji i mom gradu, dok su moji sugrađani pošli kod lekara, na pijacu, u dvorište, bivali pokošeni zabranjenim kasetnim bombama za uterivanje demokratije.
Dok obilazimo Akva park u Albeni, gradu koji je bio naš domaćin te večeri, Džim Bumela, predsednik Međunarodnog Udruženja novinara gunđa kako je to komercijalizacija, mršti se dok slovenski novinari sa interesovanjem razgledaju sadržaje i pita- a zašto mi obilazimo hotel sa pet zvezdica, koji novinar uopšte može da boravi u njemu. Posle, kasno noću, pošto je dograbio flašu piva, u Međunarodnom domu žurnalista koji je bio naš domaćin, prepituje konobara- koliko sati dnevno radiš, zašto toliko radiš, kolika ti je plata, jesi li član sindikata… Zbunjen je odgovorima mlađahnog Bugarčeta koje se ne da zbuniti, dok odgovara da mu ne smeta dvanaestočasovno radno vreme, zato što je dobro plaćen. I da je zadovoljan time što uopšte može da radi i što prima platu.
Mi ostali smo se savršeno razumeli. Čak i sa Turcima, iako jednu tursku reč ne znamo. Pozdravljali potpisivanje ugovora o saradnji između bugarskih i ukrajinskih novinara, uz punu podršku Nadežde Ažgihine, vicepredsednika Udruženja novinara Evrope, sekretara Udruženja ruskih novinara,. Nazdravljali ukrajinskim šampanjcem i sladili se ruskim čokoladnim bombonama i bugarskim kolačima, turskim ratlukom i kopaoničkim kajmakom u slast pojedenim negde posle ponoći, poslednje noći Konferencije o krozi u novinarstvu, održane u Varni.
-As bjah na otkritie Kopaonika- priča nam živahni kolega iz Bugarske- Jeli smo samo cevapčići i pleskavice i pili grejanu prepečenicu. Užas!
Dok se bukvalno valjamo od smeha, mi koji ga razumemo, mladi bugarski kolega me pita- a zašto je to užasno.
Ako bude naš gost ovih dana, kako smo isplanirali, na delu će se uveriti u sve „užase“ ovakvog ića i pića.
Naša poslednja stanica na povratku bilo je selo Arbanas, sastavni deo Velikog Trnova, nama poznatog po mestu smrti Svetog Save. Lepo selo-muzej, u smiraj tog septembarskog dana pružalo je idiličnu sliku zemlje u kojoj se živi jako lepo- voze se skupi automobili, grade divni hoteli, služi predivna hrana, a ljudi su ljubazni, predusretljivi, prijateljski nastrojeni.
Nažalost, nije sve baš tako idilično. Mada su oni već „Evropa“.
odličan putopis. sjajni kontakti. živa bila
Pa hvala Saška, i takođe.