Ознаке
Postoje ljudi koji sve mogu sami. I da smisle, i da počnu, i da završe. I postoje oni kojima ne pada na pamet da nešto počnu, čak i kada bi smislili. Pa ni to smišljanje ne počinju, sve da ne bi sebe doveli u situaciju da to mora i da završe. Ili i ne znaju kako, kad i gde i šta da počnu, ili ne znaju šta bi s tim… ili ne veruju u sebe, ili ne veruju dovoljno u sebe… ili misle da drugi to znaju bolje ili…
I onda, da bi nešto od onoga što u stvari umeju i mogu i znaju i uradili, njima su potrebni terači- ljudi koji su njihov lični motivacioni trener. Koji kažu, možeš ti to, ej, samo kreni, kupi loz, kartu… šta god, za taj put u nepoznato koji zapravo znaš, ali nećeš znati da ga znaš dok ne odlučiš da kreneš.
Svako bi u svom životu trebalo da ima nekog Svog Ličnog Terača- kao što ja imam Lelu.
Ne znam šta je razlog- biće da sam joj dosadila stalnim pominjanjem njenog učešće i udela u nastajanju mojih blogova i knjige i svega što uz to ide, pa je odlučila da mi se obrati. Lično.
„Poslala sam ti kratku priču s pratećim tekstom, pa ti vidi šta ćeš“- napisala mi je u poruci na Fejsbuku i izgubila se, baš u trenutku dok sam sa jednim pravim motivacionim trenerom dogovarala detalje oko intervjua koji objavljujem na „onom“ blogu.
Prateći tekst „evotebiodgovora“ glasi :„Znaš da ne volim dugačke pateticne panegirike…. a imam potrebu da ti jedan baš takav napišem; zato sam probala da ga „zipujem“ u nekoliko rečenica, pa ako bi ga objavila, mozda neko uspe da ga „otpakuje“ i skapira da umesto ovih dvadesetak reči unutra zapravo piše dvesta dvadeset hiljada ljubim.“
Ne zamerite mi što se malo hvalim ovim tekstom. Ja sam Leli toliko puta rekla i napisala… valjda je shvatila i ono što nisam, rekla je i ona toliko toga meni, doduše, ali me nikada nije rasplakala. Do sada:
LELA MENI … ili priča za Negoslavu
Veća sreća
Jedne godine, bila je tolika suša da je presušila čak i reka u selu – svi bunari su bili gotovo prazni, a u dvorištu moje bake bilo je vode! Otegao se red ljudi sa kofama,
da „za’vate malo“ da imaju za piće. Ja stojim kod kapije i gledam – bako, šta će da bude kad izvuku svu vodu i iz tvog bunara, sutra ćemo svi biti žedni? A ona kaže:
„Neće, blago baki, bunar ti je taki, k’o život – što više daješ, više vode ima“.
Posle se isto pokazalo i sa pelcarima za muškatle.
I sa prijateljstvima.
I sa dobrotom.
I sa Negoslavom.
Iz Negoslavine vizure, priča izgleda ovako: da nije bilo Osobe X, koja je navodno „otkrila njen talenat i naterala je da ga iskaže“, ona bi i dalje pravila ajvar, a promocija sopstvene knjige bi joj bila verovatna koliko i mogućnost da hoda na rukama.
Sa ove strane ekrana, stvari su malo drugačije. Jedne jeseni Negoslavu su opasno zasvrbeli prsti da piše. Poneta mislima o tome dok je spremala zimnicu, slučajno je prosula esenciju na ruku. Mažući ulje na opekotinu, setila se svog detinjstva u Zaplanju. Dok je čekala da „lek“ počne da deluje, sela je i napisala priču, i poslala je Osobi X. Ovoj se priča baš-baš dopala pa je poželela još, i još… i eto zbirke „Jošte čekam taj reč da mi rekne“. Morala je da je napiše – da učini prijateljici.
Može Negoslava do kraja života da skromno pripisuje zasluge drugima – priče je napisala sama, blog je napravila sama, i sve one ljude koji je prate privukla je
sama. Osoba X je samo zavukla ruku u bunar, srknula malo i poprskala Negoslavu po licu, da vidi da je ta voda potrebna i drugima. Ostalo je odradio Univerzum, po svom planu.
Ko zna koliko „vode“ ima u svakom od nas. Nekome će Univerzum poslati Osobu X ili Y, nekome će u san doći majka ili otac i reći „ti to možeš“… Neko će se i sam
setiti da skine poklopac sa tog „bunara“ i ponudi drugima da zahvate.
Zauzvrat – može nasmejano lice. Šta će ti veća sreća…
a moje zauzvrat, jer joj i to dugujem- uskoro će, Lela
Повратни пинг: Predrasude i zafrkancije: Da li su svi doktori… Gost bloger, KevaIpo - Pokazivač
Nekako sam sigurna da svako ima svoju Lelu, treba je prepoznati. Ti si imala tu sreću Nego, a i dovoljno vode u bunaru.
Ponekad i ćorava koka kljucne neko zrnce, zar ne draga?
Koku vidim, ćoravu ne 😉
❤
Inspirativna priča. I jedna od najlepših nijansi prijateljstva. Pozdrav Leli.
otpozdravljamo, obe
Jaoooo što je ovo divan gest. Pozajmi mi tu tvoju da me malo ishvali, platiću joj! 😉
draga moja,neće to tako- prvo se mnogomnogomnogo družiš, pa piješ kafe i jedeš torte u Moskvi i kolače u Malom princu (ako nije zatvoren), pa malo obilaziš kafane niške, pa te ona onda ubedi da kreneš u nepoznato… i posle je sve istorija 🙂
To je za ovaj deo „bez para“:) Ja hoću ubrzani kurs! 😉
ma jok, ova luda, ne radi za pare 🙂
vidim, već si dobila odgovor
ali Negoslava, opet si bacila u senku kljucnu recenicu, cini mi se da je to ova: „Može Negoslava do kraja života da skromno pripisuje zasluge drugima – priče je napisala sama, blog je napravila sama, i sve one ljude koji je prate privukla je sama.“
sad ima da je podcrtam, poštujući želju autora 🙂
baš lijepo! Bravo. A priču o bunaru i mudroj i dobroj baki trebalo bi stalno ponavljati.
hvala
a za bunar i baku si u pravu
Лепо је знати да постоје таква пријатељства!
Поздрав обема!
Hvala dragi S, delom si bio i svedok tog prijateljstva.