Dan je sav memljivo siv. Mestimično tragično crn. Samo se bele ledene kugle, na kratko- grad je padao, pa stao.

Kiša i dalje dosadno sipi.  I neće biti duge, danas.

 

Da li bi, da sam se probudila s osmehom, rekapitulacija ovoga dana zvučala rozikastije, bar malo?

Da li bi, da me je dan dočekao s osmehom, primetila tragove na nebu neke narandžasto-žuto-ljubičaste, uz sve one sive

nijanse koje mi zaklanjaju vidik?

Da me je neka pesma probudila, da li bi u mom oku bilo mesta za ovoliko sive, koja ispunjava sav prostor, levo i desno i napred i iza i iznad i… iznutra?

Da li bih, da me je neka lepa reč danas takla, sve te nijanse sive uspela da smutim s tom zamišljenom roze i s tom nestvarno narandžastožutoljubičastom, pa da mi nebo zasvetli i, dok kiša pljušti i sipi, svejedno kojim ritmom otkucava,da li bih možda mogla da navučem bar masku na lice? Onu, s osmehom koji tako lepo ume da mi stoji kad se probude sve moje tuge koje na jedno lice mogu da stanu?

I da li bih, tako, mogla da slažem sebe? Da poverujem kako dan nije memljivo siv, mestimično tragično crn i kako će ipak biti duge na kraju kiše?

I da li bi me onda manje stezalo ono nešto u grudima, što se širi na svaki udah i skuplja na svaki uzdah?

I da li bih se, onda, usudila da priznam da…

… ovde je duša čitava stala.*

 

*- komentar ispod jednog teksta na ovoj adresi