Dan je sav memljivo siv. Mestimično tragično crn. Samo se bele ledene kugle, na kratko- grad je padao, pa stao.
Kiša i dalje dosadno sipi. I neće biti duge, danas.
Da li bi, da sam se probudila s osmehom, rekapitulacija ovoga dana zvučala rozikastije, bar malo?
Da li bi, da me je dan dočekao s osmehom, primetila tragove na nebu neke narandžasto-žuto-ljubičaste, uz sve one sive
nijanse koje mi zaklanjaju vidik?
Da me je neka pesma probudila, da li bi u mom oku bilo mesta za ovoliko sive, koja ispunjava sav prostor, levo i desno i napred i iza i iznad i… iznutra?
Da li bih, da me je neka lepa reč danas takla, sve te nijanse sive uspela da smutim s tom zamišljenom roze i s tom nestvarno narandžastožutoljubičastom, pa da mi nebo zasvetli i, dok kiša pljušti i sipi, svejedno kojim ritmom otkucava,da li bih možda mogla da navučem bar masku na lice? Onu, s osmehom koji tako lepo ume da mi stoji kad se probude sve moje tuge koje na jedno lice mogu da stanu?
I da li bih, tako, mogla da slažem sebe? Da poverujem kako dan nije memljivo siv, mestimično tragično crn i kako će ipak biti duge na kraju kiše?
I da li bi me onda manje stezalo ono nešto u grudima, što se širi na svaki udah i skuplja na svaki uzdah?
I da li bih se, onda, usudila da priznam da…
… ovde je duša čitava stala.*
*- komentar ispod jednog teksta na ovoj adresi
duledudule said:
jos kad bi nasli cup… ne mora da bude sa zlatom.
Negoslava said:
ali da je čaroban…