Ovo je trebalo da bude tekst o meni. O  potrebi da menjam neke sopstvene stavove, postupke, navike… ponašanje prema sebi samoj, postupke prema nekima… drugima, odnos prema sebi, tim drugima, svom vremenu i svojoj duši. Tebalo je da javno obećam sebi… ali, opet, ako to uradim javno, to ne bih bila ja, a sebe bih možda na neki način i hvalila, rekla o sebi ono što mislim a  nije za pričanje, ukazala na nešto što možda jeste samo moj stav i što u očima drugih nisam ja…

Možemo li o sebi govoriti s onoliko distance da ona garantuje  minimalnu objektivnost, bar onoliku kolika je potrebna da nas i drugi, koji nas znaju, prepoznaju u toj priči? Možemo li, sebi bar, garantovati pristojnu dozu samokotrole, koja ne da nas neće odvesti u žalosno „japaja“, nego će nam ostaviti dovoljno prostora da ipak ostanemo i dovoljno svoji? Možemo li o sebi govoriti tako da ne povredimo- sebe?

Mesecima imam zadovoljstvo da je na spisku mojih virtuelnih prijatelja jedna osoba čije blogove redovno pratim, čije tekstove rado i s posebnim uvažavanjem čitam, a od skora i- čije esencijalne kapi rado koristim ( hvala joj za miran san, bistrija buđenja i ničim izazvani osmeh koji se vraća na moje lice). Jednom mi je rekla, „prestani da nosiš tuđe džakove“ i meni su bili potrebni meseci za tu odluku, da počinjem da ih skidam sa svojih pleća. Drugi put mi je pričala o moći privlačenja i o tome kako ne smemo u sebe da trpamo sve tuđe tuge, da time neće zapravo ničija tuga biti manja, a naš će se teret zalud gomilati. I pritiskati nas možda i više nego one čija je.

Delimo iste stavove o energetskim vampirima, o ljudima koji istu priču vrte na milion različitih načina, o onima koji svoju muku isprazne pred tobom i odu, tako, rasterećeni, spremni i dalje da ništa ne menjaju, a tebi ostave svu svoju žuč i bol i muku, ponekad isfabrikovanu, umišljenu čak, da se sa nj0m nosiš kako umeš i znaš.  Pa ti posle trljaj glavu šta ćeš sa onom tugom koja se stvori u tebi i traje u tebi, i raste u tebi, jer- neko je plakao pred tobom, neko je zadržao suzu ali ti svoju nisi, neko je vapio za savetom, putokazom, rešenjem, a ti ih nisi imao, nisi ih znao i nisi mu umeo pomoći.

Maločas, čekajući da Merima pronađe svoj tekst koji sam nekim čudom propustila, rekoh jednoj prijateljici, takođe virtuelnoj, koja i sama ima problem za čije rešenje nemam recept – „Napisaću sada tekst, a ti se ne daj prepoznati u njemu“. Pišem, rizikujući da se još neke drage osobe na koje se ova priča ne odnosi greškom prepoznaju, pa i njima kažem isto. U dilemi sam, zbog njih, da li da uopšte kliknem na „objavi“ ili je jedino rešenje „briši“. Ne znam. I neću verovtano ni znati šta je bolje rešenje.

Tek, ovo nije tekst o onome što sam htela da pišem dok sam čekala da Merima pronađe taj svoj tekst. Ovaj tekst – koji me, priznajem, takao kao retko šta do sada. I neću vam ništa više reći o njemu. Neću ništa da kvarim. Svako će u njemu pronaći šta (mu) treba.

I taman da stavim tačku na poslednju, moju, misao na ovu temu, svesna činjenice de sam nedorečena  i  svesna onog pitanja- da li, kad stiže još jedan tekst. On me je- teška je reč dotukao, al nešto tome slično. I njega prepuštam vašem sudu. Ja sam se s-našla.

Ne valja žuriti. Ni u čemu, pa ni u pisanju, ni objavljivanju tekstova. Ovoga puta kršim to pravilo.

Ako ne požurim, verujem, ovaj tekst  neće završiti pred vašim očima.