Ovo je trebalo da bude tekst o meni. O potrebi da menjam neke sopstvene stavove, postupke, navike… ponašanje prema sebi samoj, postupke prema nekima… drugima, odnos prema sebi, tim drugima, svom vremenu i svojoj duši. Tebalo je da javno obećam sebi… ali, opet, ako to uradim javno, to ne bih bila ja, a sebe bih možda na neki način i hvalila, rekla o sebi ono što mislim a nije za pričanje, ukazala na nešto što možda jeste samo moj stav i što u očima drugih nisam ja…
Možemo li o sebi govoriti s onoliko distance da ona garantuje minimalnu objektivnost, bar onoliku kolika je potrebna da nas i drugi, koji nas znaju, prepoznaju u toj priči? Možemo li, sebi bar, garantovati pristojnu dozu samokotrole, koja ne da nas neće odvesti u žalosno „japaja“, nego će nam ostaviti dovoljno prostora da ipak ostanemo i dovoljno svoji? Možemo li o sebi govoriti tako da ne povredimo- sebe?
Mesecima imam zadovoljstvo da je na spisku mojih virtuelnih prijatelja jedna osoba čije blogove redovno pratim, čije tekstove rado i s posebnim uvažavanjem čitam, a od skora i- čije esencijalne kapi rado koristim ( hvala joj za miran san, bistrija buđenja i ničim izazvani osmeh koji se vraća na moje lice). Jednom mi je rekla, „prestani da nosiš tuđe džakove“ i meni su bili potrebni meseci za tu odluku, da počinjem da ih skidam sa svojih pleća. Drugi put mi je pričala o moći privlačenja i o tome kako ne smemo u sebe da trpamo sve tuđe tuge, da time neće zapravo ničija tuga biti manja, a naš će se teret zalud gomilati. I pritiskati nas možda i više nego one čija je.
Delimo iste stavove o energetskim vampirima, o ljudima koji istu priču vrte na milion različitih načina, o onima koji svoju muku isprazne pred tobom i odu, tako, rasterećeni, spremni i dalje da ništa ne menjaju, a tebi ostave svu svoju žuč i bol i muku, ponekad isfabrikovanu, umišljenu čak, da se sa nj0m nosiš kako umeš i znaš. Pa ti posle trljaj glavu šta ćeš sa onom tugom koja se stvori u tebi i traje u tebi, i raste u tebi, jer- neko je plakao pred tobom, neko je zadržao suzu ali ti svoju nisi, neko je vapio za savetom, putokazom, rešenjem, a ti ih nisi imao, nisi ih znao i nisi mu umeo pomoći.
Maločas, čekajući da Merima pronađe svoj tekst koji sam nekim čudom propustila, rekoh jednoj prijateljici, takođe virtuelnoj, koja i sama ima problem za čije rešenje nemam recept – „Napisaću sada tekst, a ti se ne daj prepoznati u njemu“. Pišem, rizikujući da se još neke drage osobe na koje se ova priča ne odnosi greškom prepoznaju, pa i njima kažem isto. U dilemi sam, zbog njih, da li da uopšte kliknem na „objavi“ ili je jedino rešenje „briši“. Ne znam. I neću verovtano ni znati šta je bolje rešenje.
Tek, ovo nije tekst o onome što sam htela da pišem dok sam čekala da Merima pronađe taj svoj tekst. Ovaj tekst – koji me, priznajem, takao kao retko šta do sada. I neću vam ništa više reći o njemu. Neću ništa da kvarim. Svako će u njemu pronaći šta (mu) treba.
I taman da stavim tačku na poslednju, moju, misao na ovu temu, svesna činjenice de sam nedorečena i svesna onog pitanja- da li, kad stiže još jedan tekst. On me je- teška je reč dotukao, al nešto tome slično. I njega prepuštam vašem sudu. Ja sam se s-našla.
Ne valja žuriti. Ni u čemu, pa ni u pisanju, ni objavljivanju tekstova. Ovoga puta kršim to pravilo.
Ako ne požurim, verujem, ovaj tekst neće završiti pred vašim očima.
Marina Majska said:
Draga Negoslava, meni je pomalo teško da sa distance govorim o ovom tvom tekstu jer sam direktno „prozvana“. Prvo, želim da ti se zahvalim na ovim rečima – jer u ovakvim situacijama čovek dobije potvrdu da ono što piše ne ode uvek u vetar. Drugo, kad dobiješ povratnu informaciju da neko misli kao ti shvatiš da tvoja životna filosofija nije baš iščašena (mislim na sebe) i da to što u jednom trenutku shvatiš da je dato svima i dobrog i lošeg, da svi imamo slične predispozicije, samo neko to dobije rođenjem, neko stekne kroz život, neko proćerda početnu prednost, neko opet nauči da ono što ima ceni i da od toga gradi svoj svet.
Drago mi je što si svoj stav izrekla. I meni je u početku to bilo teško, mislila sam… ali sada više ne mislim. Ne vređamo nikoga, samo uzimamo ono što nam je dato u svoje ruke.
Ne očekujemo od drugih da biju naše ratove, ali više i ne idem(o) barem ja, u tuđe.
Ljudi treba da nauče da nose svoje. Treba da nauče da ne guraju svoj teret drugima (jer neće im zbog toga život biti lepši i lakši) i treba da nauče da ne uzimaju tuđe.
Ponekad, kad bežimo od svojih problema, mi svesno guramo sebe u tuđe. Zatrpamo se toliko mukom drugih da svoju na tren zaboravimo. Ali oni koji nas zatrpavaju ne umeju više da prave granicu i nikad ne pitaju – a kako je tebi, a gde je tvoj život i gde si u svemu ti. Nego, evo ti još malo, pa ako padneš, jaka si ustaćeš. Znam to iz ličnog iskustva.
Stoga, mnogo me raduje ovaj tekst. Mnogo me raduje što zajedno rastemo i učimo i zbacujemo i tu smo da pomognemo ali sa svrhom. Ne da bi se neko odmarao iza naših lepih i širokih leđa. Ponekad pomislim, možda su zato i široka? No, sužavamo leđa i širimo osmehe 🙂
Negoslava said:
Ja rekoh dosta- gore. Pa neću ponovo da se slažem sa tobom, jer se odavno i dugo i puno slažem, ali ću podcrtati poslednju rečenicu. Imaš na onom mom blogu maločas objavljeni tekst koji je taman za ovu priliku- i za sužena leđa.
Marina Majska said:
Čitala ga i radimo na tome… 🙂 uža leđa, ali osmeh ostaje širok 😀
priceorecima said:
Čitam ovo o energetskim vampirima… Ako se nečeg grozim, to je sažaljenje, a pogotovo samosažaljenje. Mislim da sam dovoljno rekla. Moja je deviza „sama pala, sama se ubila“, zašto nekoga opterećivati? Naravno, ovo „sama pala, sama se ubila“, ne treba shvatiti doslovno, ali šta god nas šiba, ili nas obara, svako ima mogućnost izbora – da sebi pomaže ili ne, o tome sam već nadugačko pisala u blogu, a žalopojke ne donose ništa konstruktivno. Što je Merima odlično objasnila ovom pričom sa širokim leđima koja treba suziti, a osmehe raširiti 🙂
Marina Majska said:
Vidiš, nešto su indikativna ta široka leđa 🙂 divnih žena 😛
Negoslava said:
Isprepletosmo se nas tri i u komentarima… i ja se već spremam za jedan trojni tekst.
Dejan said:
“Napisaću sada tekst, a ti se ne daj prepoznati u njemu”. Kako ?! I mi „slabiji pol“ današnjice patimo od istog ,sličnog…samo većina muškaraca ne usudjuje se priznati to-pred sobom ispred ogledala ili u sebi…
Negoslava said:
Većina onoga što nas prati ne patti od podela po polovima, naravno. Ovde smo baš, čini mi se, isti.
Dejan said:
Jesmo. Hvala Vam. 🙂 Samo sam se isuviše prepoznao…
tatjanamb said:
Verovala ili ne, juce – prekjuce sam u prepisci htela da ti pomenem tzv. energetske vampire o kojima i sama ovde pises, ali mi, nekako, nije bio pravi momenat. Rekoh, da ne preteram u jednom smeru, a zakazem u nekom drugom, pozitivnijem.
Procitah ovaj tekst u jednom dahu i pomislih: da li je moguce da sa nekim koga jos uvek licno ne poznajemo pronadjemo neocekivani broj dodirnih tacaka, dok sa nekima koje mozda znamo i citavog zivota – bas i nemamo mnogo toga zajednickog ?
O nosenju tudjeg tereta, opterecenjima koje nosi ta sposobnost nesebicnog davanja sebe mislim da ne treba dodatno pricati. Dovoljno toga si rekla, a ja odlicno razumela i prepoznala.
Negoslava said:
Moguće je. I sama sam se uverila u to, više puta. Mada nevidiljivi, ovde se možda, kao ljudi, lakše prepoznajemo.
tanjat said:
Još na samm početku, u prvim redovima, nanjušila sam Marinu. 🙂 Tvoj tekst me je raznežio. Velika si ti duša, i ti i Majska. Pozdrav obema. 🙂
Negoslava said:
hvala ti slatka
nena3110 said:
Hvala.
U puno tekstova se prepoznajem, čak i u ovom.
Hvla za prijateljstvo i tebi i Merimi.
Meni je dovoljno što znam da vas imam, ne morate ništa da pišete.Ne umem lepo da pišem, a često ne umem ni da čitam, ne shvatim pročitano, sve mi neko ali, smeta.
Zato se i povlačim, te sam retko na netu, mnogo manje nego ranije, tako je bolje.
Hvala ti za razumevanje i strpljenje.
Negoslava said:
Draga Neno, čini mi se da se nismo razumele- reč je o ljudima koji se uvek i stalno žale i to na istu stvar i isti problem ili iste ljude, a ne čine ništa da to promene. Jer, oni, zapravo i ne traže rešenje problema, nego nekoga da ih sluša. Takve ljude moramo izbegavati svi mi, zar ne- jer svoje robleme prenesu na nas i mi se posle batrgamo s njima, dok oni već prelaze na neku novu temu.
A ti nas imaš. I uvek nas imaš, sigurna sam da govorim i u Merimino ime. Kao što i mi imamo tebe, zar ne?
Филотеј Србин said:
Tekstovi su Vam odlicni.Hvala.
Vec deset meseci sedim u kancelariji sa takvom osobom i slusam jednu te istu pricu,jedva cekam vikend da se odmorim….
Pozdrav
Negoslava said:
Hvala Vama. I želim Vam puno sreće…treba to izdržati.