Pomozi mu, Bože, da razume ono što mu ona nikada neće objasniti, sve i da je pita. A neće, jer on i nema dovoljno vremena za pitanja, ni volje da ga traži, to vreme koje curi brže od njegove želje,  kad sve može biti napisano, makar na poleđini  razgovora u kojem je on  onaj koji ćuti.

Ona je tražila reči za svaki njegov treptaj, koji je mirisao pitanjem, ujedno tražeći svoje plavo u njegovom traženju crvenog.

Dva ruke koje su na kraju balade prazne. I radost u pogledu, koja bledi.

Pomozi mu, Bože, da svoju nežnost sačuva za  obraze koji će znati da je prime. Dodir od kojeg zatreperi duša i leptir preleti preko njenog oka.

Dah koji dotiče svaki nerv i otisak usana na zamagljenom ogledalu iz kojeg izvire njen lik… i kad je tako daleko.

Advertisements