Sedim si, kad mi takoj dojde na dušu teško, pa bi lajal i na nebo i na zvezde i na svi andjeli što me ne pogledaše kad mi vreme beše, što mi pamet ne dadoše, ko’i ju davaju,  kad mi je trebala  i kad bi s nju znal kakvo bi… I što mi dušu opustelu zalediše, pa mi taj, duša moja, služi samo da se smrknem i po bel dan i u t’mninu, kad se smrači.

Lelke, nemo’mi zameriš, dušu ti izedem,  što si  se zaoratujem, nekako, kad mi žal padne na dušu, polesno mi da si pričam kako deda mi, kad beo malečak, pa me turi na kolena i vrevi mi, a ja ga sve ne razabiram, al mi lepo dokle me klacka na njegova kolena i pomalko grebe s bradu dva dana nebrijanu. A iz brkovi, požuteli, širi se miris na duvan, ko’i je sam uvijal u Politiku, kad ju pročita po dvaput, pa mu više ne trebe.

Vidi, kad  poželim da se požalim, ali, ono, da dušu otvorim ko raspuklu dinju, ne mogu to, nikako, ako prozborim pravilno, tečno, svima razumljivo.  Neće tuga iz mene, nikako, koliko god se trudio da je uzvučem iz nutrine i odbacim je, prepričanu, izgužvanu, šutnutu. Trebale su mi decenije da shvatim Boru, rekoh to skoro razrednoj, na n-toj proslavi godišnjice mature, šta mi pričaš o Bori u šesnaestoj, kad po definiciji  – nikako ne mogu da ga razumem.

„I Bog pogreši. Kad mi uze snagu, što mi ne uze i želju!?“

Pitaš se, da li žalim?

Svakako! Što mladost ne potraja još malko? Što mi ostade želja, u mlados neispunjena i bez šanse da bude ispunjena ikad, kad  tg ne beše? Što mi ju uze nemanje, što život poarči u trčanje, u čekanje, odlaganje…

Što, Boru bar, ne poslušah, ne čuh,  kad je trebalo i kad je vredelo, a ne podstaros, kad sve znam i sve imam, samo onoj što projde i što’e moglo bude, nikad, nikad, nikad… više neću si imam?

Pa, kad imam kome, kad ima ko da sasluša, da razume, ali da stvarno razume, oseti i shvati poruku, poentu, ja kažem i ko da najveće blago to  delim, ponavljam  – vataj, drži, otimaj, arči, troši život da te posle ne pita staros, ni gde si bio, ni šta si radio, ni šta nisi,šta si poželeo i nedosanjao. Da te nedosanjano ne zaboli onda kad mu više leka nema, da te nepoarčeno a istrošeno, vreme, življenje, ne davi kad se jutrom probudiš s grčem u udahu i gukom u stomaku, koja preti da se raspukne u tebi, dok se kaješ…

A ja, naposletku, koje više mogu? Da se držim za ovoj, preostalo, da ga ne popuštam sve dokle mogu i dok me ruke i noge ne izdadu.

Ono, teško bi se, za ovoj što preteče,  još koji  otimal, al berem znam da mi je toj što je ostanulo,  ne sme’e ispari ko da neje ni bilo. I ko da ni ja nesam bil, tuj, u moj život, da ga nesam ni živel.