Sedim si, kad mi takoj dojde na dušu teško, pa bi lajal i na nebo i na zvezde i na svi andjeli što me ne pogledaše kad mi vreme beše, što mi pamet ne dadoše, ko’i ju davaju, kad mi je trebala i kad bi s nju znal kakvo bi… I što mi dušu opustelu zalediše, pa mi taj, duša moja, služi samo da se smrknem i po bel dan i u t’mninu, kad se smrači.
Lelke, nemo’mi zameriš, dušu ti izedem, što si se zaoratujem, nekako, kad mi žal padne na dušu, polesno mi da si pričam kako deda mi, kad beo malečak, pa me turi na kolena i vrevi mi, a ja ga sve ne razabiram, al mi lepo dokle me klacka na njegova kolena i pomalko grebe s bradu dva dana nebrijanu. A iz brkovi, požuteli, širi se miris na duvan, ko’i je sam uvijal u Politiku, kad ju pročita po dvaput, pa mu više ne trebe.
Vidi, kad poželim da se požalim, ali, ono, da dušu otvorim ko raspuklu dinju, ne mogu to, nikako, ako prozborim pravilno, tečno, svima razumljivo. Neće tuga iz mene, nikako, koliko god se trudio da je uzvučem iz nutrine i odbacim je, prepričanu, izgužvanu, šutnutu. Trebale su mi decenije da shvatim Boru, rekoh to skoro razrednoj, na n-toj proslavi godišnjice mature, šta mi pričaš o Bori u šesnaestoj, kad po definiciji – nikako ne mogu da ga razumem.
„I Bog pogreši. Kad mi uze snagu, što mi ne uze i želju!?“
Pitaš se, da li žalim?
Svakako! Što mladost ne potraja još malko? Što mi ostade želja, u mlados neispunjena i bez šanse da bude ispunjena ikad, kad tg ne beše? Što mi ju uze nemanje, što život poarči u trčanje, u čekanje, odlaganje…
Što, Boru bar, ne poslušah, ne čuh, kad je trebalo i kad je vredelo, a ne podstaros, kad sve znam i sve imam, samo onoj što projde i što’e moglo bude, nikad, nikad, nikad… više neću si imam?
Pa, kad imam kome, kad ima ko da sasluša, da razume, ali da stvarno razume, oseti i shvati poruku, poentu, ja kažem i ko da najveće blago to delim, ponavljam – vataj, drži, otimaj, arči, troši život da te posle ne pita staros, ni gde si bio, ni šta si radio, ni šta nisi,šta si poželeo i nedosanjao. Da te nedosanjano ne zaboli onda kad mu više leka nema, da te nepoarčeno a istrošeno, vreme, življenje, ne davi kad se jutrom probudiš s grčem u udahu i gukom u stomaku, koja preti da se raspukne u tebi, dok se kaješ…
A ja, naposletku, koje više mogu? Da se držim za ovoj, preostalo, da ga ne popuštam sve dokle mogu i dok me ruke i noge ne izdadu.
Ono, teško bi se, za ovoj što preteče, još koji otimal, al berem znam da mi je toj što je ostanulo, ne sme’e ispari ko da neje ni bilo. I ko da ni ja nesam bil, tuj, u moj život, da ga nesam ni živel.
vesna said:
Divno, lijepo, toplo, tužno, bogato. Nisam razumjela „zaoratujem“.,
Negoslava said:
oratim – govorim
zaoraćujem – zagovaram
vesna said:
Zamisli – pa to direktno iz latinskog, orare, orator, oratim, zaoraćujem – cijela deklinacija 🙂 Hvala ti na objašnjenju.
Negoslava said:
I MENI JE TO PALO NA UM, ALI NISAM HTELA DA OPTERECUJEM ODGOVOR. Al, ajde sad…orare, oravi, oratum… ko zna odakle je došla ili ostala ta reč i mnoge od onih koje vuku korene iz latinskog, romanskog, germanskog, … Sigurna sam da moji preci- seljaci nisu išli u Italiju ili Grčku i otud donosili te reči, ko ovi moderni gastarbajteri…
Sizif said:
Mislim da nema tog ko bi mogao da kaže da nešto nije propustio, pa ma kako burno, kvalitetno i kompletno život proživeo.
Negoslava said:
Tačno. Samo što neki znaju da to nije mnogo, pa nema za čim da žale, a neki….bi vrištali od tuge , svesni toga šta sve nisu…
robin said:
stalno je klackalica ili gore ili dole, za necim se uvek zazali.
Negoslava said:
Da. Samo valja gledati na to da se žali što manje.
Маја Радоман said:
Reblogged this on СРПСКИ ЛАКО.
duledudule said:
To neko svođenje računa, pa šta sam, pa gde sam, pa zašto sam i dal’ sam mog’o još i ovo ili ono, staros’ ća da pita, samo odgovor kakav će da bude… 😀
Negoslava said:
Ma nije, ali se uistinu čovek, nešto stariji od mene, malo prepitivao i tražio argumente za nastavak…
Zoran said:
zaoratujem-zapričavam
Negoslava said:
hvala
petra said:
Čitam s vremena na vreme ovaj kutak za srpski jezik ali ovaj tekst nisam ranije primetila. Trenutno pomalo čačkam po netu tražeći tekstove napisane ovim govorom i pokušavam da ih što vernije iščitam jer uskoro polažem ispit iz Metodike srpskog jezika i književnosti za koji imam zadatak da obradim pripovetku „Čiča Jordan“ S. Sremca, a koju bi najvernije mogao da predstavi izvorni govornik ovog dijalekta; svako drugo čitanje, koliko god izražajno ono bilo, može samo da oskrnavi doživljaj. Budući da sajt zaista obiluje mnoštvom priloga, radova, vidi se da zaista uživate u svom pozivu, usudila bih se da Vas pitam da li možda posedujete neki zvučni zapis ove pripovetke koji govori izvorni govornik, ili možda znate neku adresu gde bih mogla da pronađem nešto tako? Nadam se da nije previše drsko što Vas pitam ovako nešto, u svakom slučaju veliki pozdrav i poštovanje zbog truda koji činite i doprinosa u negovanju jezika i kulturnog duha uopšte! Srdačan pozdrav!
Negoslava said:
Draga… Petra ili kako Vam je već ime, jako me je obradovao ovaj komentar. Ne znam da li postoji zvučni zapis, ali vrlo rado ću Vam pomoći. Predlažem da se čujemo na skajpu, pa ću Vam ja čitati, a Vi snimajte i – problem je rešen. Za sve ostalo, hvala Vam i srdačan pozdrav iz Niš-a.
vesna said:
Kako je lijepoi od tebe što ćeš Petri govoriti u dijalektu na skajpu. Svaka ti čast
Negoslava said:
Slatka, meni je to jednostavno, lako, a njoj će značiti. A tebi takodje hvala.
Zoran said:
Doodišeli vati pri našti da si poonode za takvojate
Negoslava said:
liči mi na piroćanski govor, a
Zoran said:
da to je pirotski govor,možda najstariji na našim prostorima
Negoslava said:
Razbiram, al numejem takoj da oratim.