Ne stoj. Ne čekaj. Ne oklevaj. Ne iznalazi razloge predugog tapkanja u mestu, niti opravdanja za nedoumice koje te zakivaju za prag i ne daju ti da se pomeriš.

Govorili su joj , dobronamernici , svesni svih  tih njenih glupih  kočnica koje su , od osobe sposobne da dohvati nebo, napravile  stvorenje koje hoda, diše,  ustaje i leže, uči , radi,  misli, čita … ali ne živi.

Razmisli . Odbaci stege . Odluči. Uzmi svoj deo života koji ti rodjenjem pripada, svojim ga rukama oblikuj, po sopstvenom liku. Ne robuj tudjim principima.

Savetovali su , s najboljim namerama ,oni kojima je dopustila da dotaknu deo njene , zatvorene , sputane duše .

Nije ih čula. Kroz njenu svest prolazile su samo direktive – idi, dodji, uzmi, daj, čini, slušaj , nauči  … smeš, ne smeš, možeš, ne možeš, ima, nema …

A onda je , jednog dana koji je ličio na sve prethodne , dosadan u svom sivilu , čula   nekoga ko za sebe kaže – ja sam nesrećan. Jako sam nesrećan i ne znam da li ću ikada biti srećan. Ne znam, čak, mogu li biti makar zadovoljan. Čitavog života sam tražio sreću i nisam umeo da je nadjem.

Kako se traži sreća, pitala je, odjednom svesna sebe i sopstvenog prava da bude srećna.

Na to pitanje , tako obično, svakodnevno, ljudski razumljivo, niko nije zno odgovor.

Najmanje onaj , koji je samo znao da je nesrećan . Iako je ceo život proveo u  traženju – sreće.

Ja neću tragati za srećom , odlučila je, svesna da je nju, varljivu pojavu kratkog trajanja, najčešće, teško naći na tom zaludnom putu bez vidika i putokaza.

Ali je , tog trenutka , odlučila da krene. Do njene svesti doprla je, konačno, rečenica koju je toliko puta dosad prečula – Ako se plašiš da kreneš , nikud nećeš ni stići.