Ознаке

, ,

Poslednjeg leta njenog života vidjala sam je, odevenu u dugačak zimski kaput, s kratkim prljavo-belim vunenim čarapama na nogama obuvenim u gumene pirotske opanke , kojima je isečena zadnja polovina, verovatno prethodno pocepana, pa su služile kao papuče. Muvala se  oko pijace, zagovarajući prolaznike. Koji su je izbegavali.

Neko bi samo zbunjeno  klimnuo glavom na njen pozdrav. Neko bi samo okrenuo glavu. Retki bi prozborili koju reč sa njom, i  ne znajući da ih to dovodi u opasnost da se slučajno zastajkivanje u toj pristojnosti, na silu, otegne u njen monolog unedogled, tokom kojeg vam se grčevito drži za  pogled , čvršće se vezujući njime  za vas nego lancima.

Srećete , nekoga, čitavog života , vidjate ga gotovo svakodnevno, primetite na njemu i novu frizuru i novi džeper i kada smrša i kada se ugoji,a ipak, kada vidite čitulju s njegovim likom na banderi, shvatite da o njemu apsolutno ništa niste znali.

Mislim, ipak, da nije bila nesrećna u svom svetu . Da je uspela, čak i, onako uskraćena za spoznaju jednog dela stvarnosti , da pronadje svoje lično i ničim pomućeno mesto u sredini koja je činila njen život. Da je našla radost u cveću koje je često nosila u rukama, šetajući oko obližnjih kuća , u pročitanim knjigama o kojima je pričala kada bi neko seo do nje u autobusu, u  deci iz familije koju je ponekad mazila.

I , nadam se, najviše od svega,da je na kraju puta našla svoj mir. I da je tamo gore, sačekala ona srodna duša za koju se naglas molila jednog leta u prepunom ljudi desnom delu Pantalejske crkve, koji se zove Crkva Svete Petke.