Ti i ne znaš koliko sam ja srećna što te imam . Što se više ne pitam , kad krenem na počinak, ko će da me zagrli i šapuće mi najlepše reći koje samo jastuk može da razume.
Ti nikada nećeš čuti sa mojih usana priznanje da mi je, već u sumrak, toplo oko srca što znam ko će noćas da me mazi , čija će ruka da dotakne moj obraz i na kojem ću ramenu da usnim.
Ti ne bi shvatio , i da ti kažem, kako to mogu da budem spokojna pod tvojim krilom , kako mi je toplo od tvoga daha i kako mi negde ispod grla kuca milina kad osetim da mi je ruci lepo u tvojoj.
Ti bi se čudio da znaš kako su moja budjenja obasjana crvenim, zbog onog plavog u tvom oku , uzdahu, pokretu tvoje ruke, smešku u uglu usana…
I baš zato, ti ništa od ovoga nikada nećeš ni čuti.
* * *
Smestila je obeležavač na kojem je pisalo njegovo ime,izmedju pročitane i nepročitane stranice „ Čarobnog brega“ ( nikako da ga iščita do kraja, jer uvek kad mu se vrati mora da krene negde oko početka) , spakovala svoje snove u ružičasti oblak nade… i otišla u sobu u kojoj je svake večeri čeka plava strana ćebeta s crvenim naličjem, okrenuta ka njoj .
NIKADA SAMA, SA NJIM
27 субота окт 2012
Posted I to je život
in
Повратни пинг: Nešto između | NEGOSLAVLJE
Biće mi čast.
Odavno sam pročitao ‘Breg’ i nikad nisam zaboravio epizodu u kojoj Kastorp, tajno zaljubljen u Klavdiju Šošu zavidi doktoru što može da gleda rendgenski snimak njenih pluća. Sad ću prepisati ovu tvoju priču i staviti papir u roman na tom mestu
Idi … pojedi dve kugle sladoleda na šampiti ( kačamak), ja častim za tvoje lepe reči-
Ljudi…
Priča je odlična.
Tuga je satavni deo života.
A ja idem u poslastičarnicu. 🙂
Zaista lepa prica :OK:.
A za inspiraciju… Cesto su bas neke tuzne stvari koje se desavaju nama ili drugima najbolja inspiracija. Naravno, ima i onih drugih lepsih, al’ zivot prevrtljiv, pa … kako nam kad sta dopadne.
Neka je nama inspiracija, lepih tekstova i razloga za blogerska druzenja, pa ce razna desavanja imati lepsi smisao :OK: :D.
Osoba čija mi je tuga ovih dana posebna inspiracija, reče mi jutros na skajpu, lice ti je ko u devojčice u poslastičari – a samo sam joj čitala komentare koji su mene oraspoložili, jer znam da je to i njoj drago. I pored sve tuge. I mog podsećanja na nju.
Lepa priča. Tužna. Tuge su lepe.
I mnogo lepše , čini mi se, kada su tudje. Hvala.
I da, osobi koja je inspirisala ovaj tekst ipak želim da se sledeći put nadje u nekoj priči u kojoj nema tuge, pa makar samu priču ocenili kao lošu.
Stvarno …mnogo …hvala oboma.
Ooo… Čitajući početak, razmišljam – pa šta… Čitajući kraj, razmišljam – šta god da kažem ličiće na hvalospev… Pa, neka bude – sjajno, stvarno…
dopada mi se. Mnogo