Podneću svaki pad. I tugu i bol, i patnju iz  semena zla izniklu, i čežnju samo meni znanu.

Topao vetar nosi prašinu i miris dalekih mora,  ne pitajući da li sme  da podseća na sebe, skupa  sa saharskim peskom. Ono, kad smo se pitali, zar smo, ovako daleko, zaista toliko  blizu.

Jednom, kada dodje ohladjen, okupan svežinom i zatreperi mi u kosi, tek opranoj, taj vetar će ti reći ono što sam ti ja  prećutala.

Ima ga, u mom prozoru, kad promaja zanjiše teške zavese koje se vuku po podu. Pa i staklo zadrhti od suvog zvuka koji najavljuje lom.

2012-09-03-04

Jednom kad…

Ako ikada smognem snage i reč mi ne zapne u grlu, onomad me je izdala,  učiniće ti se da pevam. A  moje će reči same, bez da ih tražim u pregradama svojih najskrivenijih tajni, naći put do onog tebe koji zaslužuje da ih čuje.

Do tada, tek koji  varljivi osmeh,  nervozni zamah pramena kose rukom koja zadrhti, mig oka, neobična grimasa, sve to i još po koji nedefinisani pokret, rečnik su iz kojeg možeš da me čitaš. Ako poželiš…

Jednom kad…

Biću tada ptica. Koja sme da uzleti visoko, krila raširenih za pad koji ne boli.

Jabuka koja prkosi zakonu gravitacije, i kad uzri. Bubamara na dlanu.

Nosiću svoje svice u kosi, ogrlicu od belih rada i… planinskoplavo u oku.

Jednom, kad taj vetar iz moje kose zamrsi i tvoju, znaćeš sve što je trebalo da odavno znaš.

I to, da sam do tada stigla daleko, toliko da me nikada ne možeš, sve i da hoćeš, stići.